Cibalia je – neovisno o aktualnoj eri drugoligaške prosječnosti – institucija hrvatskoga nogometa. Malo je takvih klubova u Hrvatskoj, klubova koji osim stoljetne tradicije imaju i naglašenu prepoznatljivost, dušu, koji su cijenjeni od Prevlake do Dunava… Cibalia je i klub koji je, uz HAŠK-Građanski, današnji Dinamo, (is)pisao povijest Prve HNL, rođene na današnji dan 1992. godine.
Tog petka, naime, na stadionu Maksimir HAŠK-Građanski i Cibalia odigrali su prvu službenu utakmicu pod okriljem Prve HNL. Cibalia je, doduše, u hrvatsku nogoloptačku povijest ušla ni kriva, ni dužna, zahvaljujući prije svega sebičnosti i egocentričnosti zagrebačkoga kluba koji je pošto-poto želio biti akter prve utakmice. Svi ostali ogledi, naime, odigrani su dan kasnije, u subotu, 29. veljače, kada su na teren trebali i HAŠK-Građanski i Cibalia. No, iz Maksimira su u Vinkovce, uz suglasnost HNS-a, uputili prijedlog o odigravanju utakmice u petak, što je i prihvaćeno i… Sve ostalo je povijest.
Nogomet se u dijelu Hrvatske, istini za volju, igrao i u jesen 1991. godine. U natjecanju prigodno nazvanom „Slobodna Hrvatska“ sudjelovalo je sedam klubova, abecednim redom: Inker, Istra, HAŠK-Građanski, Rijeka, Varteks, Zadar i Zagreb. Bilo je to jednokružno natjecanje, šest kola. I dva turnira, u Varaždinu i Puli. A prvi neslužbeni prvak Hrvatske postao je zaprešićki Inker. Zbog ratnoga stanja u natjecanju nisu mogli sudjelovati: Cibalia, dubrovački GOŠK, Hajduk, Osijek i Šibenik.
No, vratimo se povijesnom maksimirskom ogledu odigranom pred oko 6.000 gledatelja. Cibalia je prema metropoli otputovala dan ranije, u četvrtak. I to Poletovim autobusom (vozač je bio Đuka Šamukić, danas nažalost pokojni) koji je tragičnog 2. svibnja 1991. prevozio hrvatske redarstvenike u Borovo Selo gdje je pretrpio znatna oštećenja. Vinkovačka ekspedicija odsjela je u hotelu Laguna, nasuprot stadiona NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici, kasnijoj dugogodišnjoj, gotovo pa stalnoj, bazi Cibalijinih nogometaša za gostovanja u metropoli.
Igrači Cibalije u utakmicu su ušli nekako stisnuti, odveć impresionirani. Nisu se ni okrenuli, a već su gubili 2:0. Prvi pogodak postigao je Željko Adžić koji je već u 45. sekundi utakmice svladao Marjana Mrmića. Nekoliko minuta kasnije Mrmić je morao opet po loptu u mrežu, ”probio” ga je i Zoran Slišković!
– Bili smo sputani, mogu čak reći i preplašeni. Slutilo je nakon prvih desetak minuta na katastrofu, ali uspjeli smo doći k sebi, u drugom poluvremenu bitno popraviti dojam, nažalost ne i rezultat. Ostalo je tih 2:0 – prisjetio se Mile Petković tadašnji Cibalijin trener koji je na raspolaganju imao skupinu nogometaša praktički skupljenih po vinkovačkim rovovima i kafićima među kojima su samo Davor Čop i kapetan Nevres Zahirović imali prvoligaško iskustvo.
Osim trinaestorice koji su osjetili maksimirski travnjak u povijesnoj utakmici protiv HAŠK-Građanskog u zapisniku su se našli još i Stjepan Šimić, Dražen Pernar te Zlatko Bijelić koji su dežurali na klupi. A s tribina su suigrače bodrili Josip Jurić, Zoran Rubić, Miroslav Bojko i Irfan Islami koji su sutradan u Samoboru aktivno sudjelovali u pobjedi u prijateljskoj utakmici protiv domaćeg istoimenog drugoligaša (1:0, strijelac Bojko).
Evo još nekih uspomena na maksimirsku utakmicu. Davor Čop se prisjeća:
– Zujilo nam je u ušima nakon brzih 2:0. Nije ukazivalo na dobro, premda na kraju nije loše ni završilo. Bilo je na utakmici dosta Vinkovčana, kasnije smo se s nekima od njih našli na piću u Kiwiju, poznatom kafiću u Kraljevićevoj ulici, nedaleko od Maksimira.
Evo što pamti Mario Meštrović:
– Da smo došli u nekim vatrogasnim jaknama iz donacije. I da je bilo loše suđenje, sudac Burilo dosudio je valjda 800 faulova za domaće. Nismo zbog toga izgubili, ali da je natezao za njih – jest.
A ovoga se (pri)sjeća Hrvoje Plavšić:
– Ono čega se sjećam jest da smo, prema planu igre, trebali iznenaditi protivnika visokim presingom. Ali, dok smo razgledavali reklame već je bilo 2:0 za njih…
Zabilježili smo i nekoliko rečenica Josipa Markovinovića:
– Jedva smo čekali tu utakmicu, možda smo baš zbog toga i izgorjeli. Nismo odigrali dobro, ja prvi. Iako, bio sam u fantastičnoj formi na prethodnim kontrolnim utakmicama koje smo u Medulinu odigrali protiv Osijeka i Šibenika. Mislio sam da ću sam pobijediti Modre, kad ono… Nisam mogao potrčati, šef me zamijenio u 55. minuti.
U rokovniku pedantnog trenera Petkovića upisana je i zamjena ”Lončarević za G. Meštrovića u 85. minuti” koja, vjerojatno previdom izvjestitelja Sportskih novosti s te utakmice, nije evidentirana u cijenjenom dnevnom sportskom listu.
Uglavnom, Cibalia nije dobro otvorila sezonu, ali nije ni loše završila; na kraju balade bila je deveta, prvi prvak samostalne Hrvatske postao je Hajduk, Šibenik nije ispao iz lige iako je bio posljednji (uslijedio je proširenje Prve HNL na 16 klubova, u sljedećoj sezoni u prvoligaše su promovirani Belišće, Segesta, Pazinka i Radnik), Kup Hrvatske osvojio je Inker.
GDJE SU DANAS, ŠTO RADE?
Zgodno je, vjerujemo, uvidjeti i to gdje su danas i što rade akteri povijesne utakmice odigrane prije točno 32 godine.
Marijan MRMIĆ – autor je sjajne vratarske karijere, nakon Cibalije i branio je za Varteks i turski Bešiktaš, ali i za reprezentaciju Hrvatske (14 nastupa). Bio je član Vatrenih koji su 1998. na SP u Francuskoj osvojili broncu, čuvao je tada leđa Draženu Ladiću. Danas živi u Varaždinu, trener je vratara u reprezentaciji Hrvatske.
Tihomir PERIŠIĆ – za Cibaliju je osim povijesne protiv HAŠK-Građanskog odigrao još deset utakmica u premijernoj sezoni Prve HNL. Već sljedećeg ljeta vratio se u Spačvu, dugo je trajao na nogometnim terenima po niželigaškim klubovima. Danas živi i radi u Vinkovcima, uposlenik je Šumarije Vinkovci.
Darko JOZINOVIĆ – kasniji prvotimac Hajduka, Karlsruhea, HD-a, Samobora, Vinogradara, HAŠK-a, Lučkog i Radnika Sesvete danas živi u Zagrebu. Nogometni je trener trenutno bez angažmana.
Mario MEŠTROVIĆ – i on je, poput vjenčanog kuma Jozinovića, zaigrao u Hajduku, inozemnu karijeru gradio je u Španjolskoj (Deportivo Alaves), Izraelu (Hapoel Tel Aviv, Hapoel Kfar Saba, Hapoel Jerusalem), a po povratku u Hrvatsku igrao je ponovno za Cibaliju, ali i Rijeku. Danas živi u Vinkovcima, pročelnik je za sport, mlade i demografiju VSŽ, član Nacionalnog vijeća za sport RH, član Vijeća HOO-a i dopredsjednik Odbora za lokalni sport HOO.
Nevres ZAHIROVIĆ – dugogodišnji kapetan vinkovačkog kluba po završetku profesionalne karijere igrao je amaterski nogomet za štitarsku Slogu i cerićku Mladost. Iz Vinkovaca je otišao kako nije smio, na mala vrata, prevaren, praktički s najlonskom vrećicom u ruci… Danas živi u rodnoj Tuzli, tu i tamo svrati i u svoje Vinkovce gdje je izuzetno cijenjen među nogometnim pukom srednje i starije generacije koja se sjeća tog vrhunskog nogometaša i čovjeka.
Zlatko RAGUŽ – nakon Cibalije igrao je još u đakovačkoj Croatiji, Segesti, Vukovaru 1991, Brotnju, Otoku i vođinačkoj Mladosti. Godine 2008. doživio je – srećom i preživio! – teški srčani udar nakon kojega je triput podvrgnut operativnom zahvatu na srcu, ugrađeno mu je pet stentova. Živi u Vinkovačkom Novom Selu, radi u Vinkopromu, obiteljskoj tvrtki kojom upravljaju njegovi bliski rođaci.
Goran MEŠTROVIĆ – vjeran Cibaliji (izuzev kraće avanture u Osijek) za koju je odigrao 247 službenih utakmica u HNL-u. Zabio je i 37 pogodaka, između ostalih i onaj protiv Osijeka u Đakovu, 14. ožujka 1992. godine, prvi Cibalijin službeni u neovisnoj Hrvatskoj! Živi u Vinkovcima, regionalni je instruktor ŽNS-VS i član Cibalijinog stručnog stožera.
Davor ČOP – nekoć briljantni centarfor (čak i najbolji strijelac Prve jugo-lige! U sezoni 1985/86.) po okončanju igračke karijere započeo je trenersku, prije nešto više od dva desetljeća bio je i Cibalijin šef struke. Trenerskim poslom bavi se i danas, ali privatno, bogato znanje i iskustvo individualnim radom prenosi na mlade talente splitskoga kraja. Živi u Trogiru odakle pažljivo motri i na zavidne dosege sina Duje, rođenog Vinkovčanina i prekaljenog nogometnog legionara s trenutnom adresom u zagrebačkoj Lokomotivi.
Sejad HALILOVIĆ – po odlasku iz Vinkovaca igrao je za zagrebačku Croatiju, zatim u Španjolskoj, Izraelu, Turskoj, nakratko još u Osijeku, Rijeci, Ljubljani i Muri… Za reprezentaciju Hrvatske upisao je jedan nastup (prijateljs ka utakmica protiv Izraela), a dres najbolje vrste BiH odjenuo je u pet navrata. Danas živi u Zagrebu, trener je trećeligaša (iz) Dugog Sela osim što prati karijere najstarijeg sina Alena, prvotimca nizozemske Fortune Sittard, srednjeg Dine, člana mostarskog Veleža te najmlađeg Damira, kapetana juniora Sesveta. Vinkovaca se rado sjeća, ne samo zbog omiljenog vjenčanog kuma Slaveta Kovačevića.
Hrvoje PLAVŠIĆ – nakon Cibalije prvoligaški nogomet igrao još i u dresu Osijeka. Danas živi i radi u Vinkovcima, već 17 godina vlasnik je odvjetničkog ureda. Daleko je od nogometa, sve svoje potrebe za tim sportom konzumira prateći Liverpool, veliki je navijač Redsa.
Josip MARKOVINOVIĆ – poslije Cibalije igrao je za Segestu, Slaven Belupo, Marsoniju, novogradišku Slogu, nešto malo i za požešku Slavoniju. Trenerskim poslom bavio se desetak godina, no od 2015. nije više u nogometu. Danas živi i radi u inozemstvu, na raznim meridijanima i paralelama.
Hrvoje LONČAREVIĆ – po odlasku iz Cibalije pravio je društvo Markovinoviću u Segesti i Slavenu Belupu, da bi se skrasio u Županji gdje je bio trener u Graničaru. Prije šest i pol godina preselio je u Umag, za život zarađuje kao vozač u tamošnjem hotelu Sol Garden Istra, a za džeparac u NK Dajla, županijskom drugoligašu (u) kojem je trener.
Anđelko KVESIĆ – za Cibaliju je igrao kao posuđeni igrač Zagreba u koji se vratio po isteku posudbe. Kasnije je nizao sekvence u Dubravi, Zadru, Brotnju, Širokom Brijegu, belgijskom Westerloou… Donedavno je živio u Sisku gdje je radio u ordinaciji za gluhe i nagluhe, a bio je i trener starijih pionira petrinjske Mladosti. Od prije tri godine živi i radi u Austriji.
Mile PETKOVIĆ – izgradio je respektabilnu trenersku karijeru, s 237 ”kapica” sedmi je u poretku trenera po broju službenih utakmica u HNL-u. Danas je u mirovini, trenerskoj i poduzetničkoj. Živi u Vinkovcima, premda dobar dio godine provodi u Turnju pokraj Zadra.