Odradili smo tek prvu dekadu prvoga mjeseca u godini, a mnogi od nas osjećaju manjak energije, nedostatak motivacije, dosadu, povećanu potrebu za snom, razdražljivost ili promjene raspoloženja. U kombinaciji s kratkim danima i još nekim čimbenicima, nastaje nešto što nazivamo siječanjski blues. O kojem smo razgovarali s dr. Melitom Jukić, specijalisticom psihijatrije i subspecijalisticom biologijske i socijalne psihijatrije, ujedno i voditeljicom Odjela psihijatrije Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar.
– Svake godine u ovo vrijeme razgovaramo o svojevrsnom fenomenu koji nazivamo siječanjski blues, a koji nas većinu preplavljuje tijekom prvoga mjeseca u tek započetoj godini. I tako svake godine iznova.
Dakle, prvo definirajmo; što je zapravo siječanjski blues i zašto se javlja?
– Često se spominje i pojam najdepresivnijeg dana u godini. To je ponedjeljak posljednjeg cjelovitog tjedna u prvome mjesecu tek započete godine. Prema nekim istraživanjima, koja koliko znam nisu znanstvenog već marketinškog karaktera, ustanovilo se da bi baš taj ponedjeljak mogao biti najgori, najdepresivniji dan u godini. Vremenom se od jednoga dana cijeli mjesec pretvorio u „strahotu“ kao da se tijekom siječnja događa nešto posebno loše i svi jedva čekaju veljaču. Koja zapravo nije ništa manje „grozna“, ali će brže proći.
Većina ljudi nakon predblagdanskog jurcanja i kupovanja hrpe nepotrebnih stvari, potom blagdanskog uzbuđenja, ispraćanja Stare godine u nadi da će Nova donijeti mnogo dobrih stvari i biti puno bolja…
– Točno. I zbog toga u siječnju neki osjete svojevrsnu tugu, smiraj, neki pak nervozu, bezvoljnost, pad energije. U svakom slučaju aktivnost je puno manja nego u proteklih mjesec ili dva, a uzbuđenje i ushićenost su iščeznuli. Zapravo je siječanj vrijeme kada puno toga moramo probaviti, posložiti i onda opet krenuti iznova. No, osim hrane kojom se tih blagdanskih dana pretrpavamo, probaviti moramo i posljedice nekih naših poteza i odluka, a to zna ponekad biti iscrpljujuće pa i neugodno, ovisno o tome koliko smo krivih odluka donijeli i krivih poteza povukli u proteklom razdoblju.
Predblagdanska ludila počinju svake godine sve ranije. Već nakon Svih svetih trgovine su pune božićnih ukrasa, sa svih strana se čuju božićne pjesme, a čarobna svjetla blješte na svakom koraku. Sve ranije počinju i sniženja po trgovinskim centrima, a sve to čovjeka dovodi u napast kojoj mnogi, nažalost, ne mogu odoljeti…
– Sjetite se samo koliko puta već onog trena kada punih ruku iziđete iz trgovine sami sebe pitate je li nam baš sve to bilo potrebno. Djecu zatrpavamo igračkama do te mjere da se ona više ne mogu radovati novom daru, pa zanimanje za neku novu igračku traje otprilike jedan dan. Znam neke koji za Božić peku desetak vrsta kolača, iako imaju dijabetes i ne smiju ih jesti pa onda nađu „žrtvu“ u svojoj okolini koja je zadužena za to da se hrana ne baca. Drugi opet jedu i piju kao da im je prvi dan naredne godine zadnji u životu, jer je to dan od kojeg konačno, po tisućiti put kreću na dijetu. Donesu se tih blagdanskih dana i mnoge druge važne odluke, a onda kada se situacija smiri i sve oko nas i u nama utihne vrlo brzo uvide da su opet donijeli odluke koje nemaju vezu s realitetom i unaprijed su osuđene na propast.
I onda nastupi siječanj i veliko suočenje s proteklim razdobljem…
– Da. Hladnjak je još uvijek, dobrim dijelom zauzet hranom koja nam se sada više i ne jede, u ormare jedva naguravamo odjeću, a nismo baš ni oduševljeni najnovijim komadima koje smo poneseni atmosferom kupili iako nam nisu bili neophodni, zapinjemo o igračke razbacane po podu, a koje djeci nisu više zanimljive. Mnogi se boje i provjeriti kakvo im je stanje na računu, jer su shvatili da ona kupljena odjeća ili obuća koja osim što nije bila potrebna, nije bila ni bogzna kako snižena.
Hoćete kazati kako zapravo svakoga siječnja shvatimo da smo trošili, jeli i pili više nego što je bilo potrebno da bismo se osjećali lijepo i dobro, više nego što to opravdava to najljepše doba godine…?
– Otprilike tako. Shvatimo ubrzo i da smo već odustali od prve odluke, one o dijeti koja je trebala započeti još neki dan, prekršili smo i obećanje da ćemo boraviti više na svježem zraku i barem šetati svakoga dana, a i priznali sami sebi da vjerojatno većinu onoga što smo odlučili napraviti u tek započetoj godini nećemo nikada ostvariti, jer nismo ni ono što smo si zadali prošle godine. I svih prethodnih.
U siječnju odjednom počinjemo primjećivati i to da je dan prekratak, a noć preduga, iako se dan već zapravo malo produljio…
– Vrlo brzo opet iznova shvatimo da nam dijete više od svega voli zuriti u svoj mobitel i računalo, a ni sami se ne odvajamo od televizije i iznova gledamo i čitamo sadržaje koji nas „izluđuju“. Nagli preokret od blještavila, opuštenosti, ushićenja koje u nama izaziva predblagdansko i blagdansko razdoblje, do smiraja koji nastupi doslovno preko noći, sasvim prirodno izazove ono što nazivamo siječanjskim bluesom. Naime, ljudsko biće ne može stalno biti u stanju ushićenja i oscilacije u raspoloženju su sasvim normalne i prirodne. Ali, u ovom razdoblju su naglašenije, jer mu prethodi vrijeme posebno dobre energije, svjetla i radosti specifične za blagdane.
Ako malo bolje razmislimo, sjetit ćemo se da nakon mnogih životnih događaja, koji su za nas bili posebno važni i izazivali u nama osobito uzbuđenje i sreću, uvijek slijedi svojevrsni smiraj, ponekad i sjeta koja je vrlo bliska osjećaju tuge, nije nam stran ni osjećaj praznine…
– Tako je. Kao primjer ću navesti događaje kada nam djeca odu studirati ili kad, pak, zasnuju svoje bračne zajednice. Nakon prvotne sreće, ushićenja, svog silnog angažmana, nerijetko uslijedi razdoblje tuge, osjećaj da smo nešto izgubili, iako smo realno svjesni da se nije dogodilo ništa loše i istovremeno svojoj djeci želimo svu sreću svijeta. Tako i siječnju, nakon jednog svršetka i suočeni s novim početkom, onako pomalo umorni od svega zapadnemo u to čudno, ali zapravo i uobičajeno stanje. I to nas ne treba brinuti. Do onoga trenutka kada eventualno ne primijetimo da se siječanjska tuga i sniženo raspoloženje i bezvoljnost nije produljila u svom trajanju i pojačala u svom intenzitetu te nas počela ometati u izvršavanju radnih i drugih obveza. Tada već govorimo o depresiji i onda će biti potrebna vrlo vjerojatno i stručna pomoć, kao da se javila i u bilo koje drugo doba godine.
No, danas ne govorimo o depresiji…
– Ne, nego o stanju koje bih poistovjetila s potrebom za nekom vrstom ljudskog zimskog sna. I zapravo mislim da, iako se na prvi pogled čini da je ovo fenomen negativne konotacije, treba uživati u tom stanju.
Kako?
– Pa, jednostavno. To je razdoblje u kojem nas naše „unutarnje biće“ nakon svega tjera na mir, na odmor, na neki oblik meditacije i uživanja u samome sebi, u svome domu, u svojoj obitelji. I taj glas treba poslušati. I ne gledati na smiraj kao na nešto negativno, naprotiv. U tom miru sa samim sobom, pozornosti usmjerene ka unutra, a ne prema van, naći ćemo i sreću i mir. Sreću u tome što je sve nekako tiho i mirno, sreću u tome što mogu uživati sa svojim suprugom, svojim roditeljima, djecom. Kada malo bolje pogledate, ima li što ljepše od onoga osjećaja gnijezda, ušuškanosti i topline. Samo u tom gnijezdu treba napraviti malo reda, izbaciti sve što je suvišno da bi se moglo osjetiti čistu sreću.
I ne opterećivati se nekim propustima i lošim odlukama…?
– Nipošto. Treba samo odlučiti da više nećemo sebi zadavati prevelika očekivanja i priznati si konačno da je materijalno tako nevažno nakon one točke kada imamo dovoljno. Pretrpavanjem materijalnim sami sebe gušimo, gušimo svoj životni prostor i svoj um. A djeci oduzimamo radost. Ima li veće radosti od želje, nadanja, iščekivanja? Nema. Često znam roditeljima reći da su pretjeranim kupovanjem nepotrebnih stvari svojoj djeci upravo oduzeli radost. I želju i potrebu da se potrude kako bi nešto dobili – zaključila je dr. Jukić.