Štrajk sudaca paralizirao je hrvatsko pravosuđe. Rasprave su odgođene, osim u žurnim postupcima, obiteljskim i u pojedinim dijelovima kaznenog postupka. No, sve u svemu hrvatsko pravosuđe ovoga časa ne funkcionira.
Je li štrajk sudaca opravdan? Prosudit će javnost. Činjenica jest da su se prije nekoliko mjeseci hrvatski suci izborili za povećanje plaće od cca 600 eura, što je otprilike iznos zajamčene minimalne plaće u Hrvata.
Činjenica je i to da su s tim povećanjem mjesečna primanja sudaca i zamjenika državnih odvjetnika u ODO-a dosegnula neto iznos od otprilike 2.500 eura. Unatoč tomu, suci se nastavljaju boriti za poboljšanje svojih materijalnih uvjeta. S tom razlikom da se danas ne bore za veću plaću, nego za – veći koeficijent. Odnosno, za „dostojanstvo”, kako se to popularno prezentira.
Fakt je i to da zbog njihove najnovije akcije sudovi ne funkcioniraju, što za posljedicu ima prolongiranje rješavanja sudskih sporova koji ionako u pravilu traju poprilično (pre)dugo. Cijelu vječnost. Za primjer, spor potpisnika ovih redova s doktorom Lukom Burilovićem traje već tri godine, s tim da se već 21 mjesec čeka odluka drugostupanjskog suda koji samo treba odlučiti o žalbama parničnih stranaka. Što je realno rješivo za sat vremena. Može li tromije? Uvijek može.
Za naglasiti je da prema vlastitim saznanjima prvostupanjski postupci prosječno traju dvije godine, čak i kada su u pitanju predmeti koji nisu osobite složenosti. Malo je vjerojatno da će se u dinamici donošenja odluka bilo što promijeniti, sve i da AP udovolji (ne)opravdanim zahtjevima ovih stupova hrvatskog društva. Intimno priželjkujem da premijer ipak neće popustiti pod pritiskom, jer dijelim mišljenje dobrog dijela javnosti da su uvažena gospoda suci adekvatno plaćeni za svoj rad.
Također smatram kako u slučaju hrvatskih sudaca, kao i kod većine proračunskih korisnika, vlada pogrešna predodžba o financijskom potencijalu državnog proračuna. Izostaje, čini se, bilo kakva kritičnost u odnosu na ono što oni primaju za svoj rad, a što primaju zaposlenici u realnom sektoru. A pogotovo kada se uzme u obzir koliko su više plaćeni u odnosu na sudske službenike koji de facto predstavljaju njihov servis i koji se de iure zaista mogu smatrati potplaćenima. Bez navodnika.
Hrvatski suci uživaju blagodat sigurnosti državne službe i stalnih primanja, ali toga očito nisu svjesni u dovoljnoj mjeri. Na njih se ne reflektiraju baš nikakve društvene turbulencije ili poremećaji na tržištu. Oni će svoju zajamčenu plaću primiti svakog 1. u mjesecu, neovisno o uspješnosti turističke sezone ili ratu u Ukrajini. A osobito neovisno o vlastitoj produktivnosti.
Inače, indikativno je da nitko od tako „potplaćenih” pravosudnih dužnosnika nije svoje nezadovoljstvo materijalno-pravnim statusom iskazao na način da je potražio sreću u privatnom sektoru i ondje dokazao svoju vrijednost i kvalitetu. A kamoli da je trbuhom za kruhom otišao u Njemačku ili Irsku.