PIŠE: Mirko Mrnarević
Prema grčkoj mitologiji nimfa Eho zaljubila se u prelijepog mladića Narcisa koji na nju uopće nije obraćao pažnju. Eho je venula od tuge sve dok od nje nije ostalo ništa osim glasa. Boginja Osvete osudila je oholog Narcisa da se zaljubi u svoj odraz u jezeru. Toliko je bio opčinjen sobom da je jednog dana upao u jezero i utopio se. Poslije Narcisove smrti, došle su Drijade – gorske vile – i vidjele da se jezero pretvorilo u vrč slanih suza.
– „Zašto plačeš?”, pitale su ga.
– „Oplakujem Narcisa”, reče jezero.
– „Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa. Mi smo stalno po šumi trčale za njim, a jedino si ti imalo prilike izbliza promatrati njegovu ljepotu.”
– “Narcis je bio lijep?”, iznenadi se jezero.
– “Tko bi to mogao znati bolje od tebe? Na tvoje se obale svakog dana naslanjao.”, odgovoriše Drijade.
Jezero zašutje trenutak pa reče:
– „Oplakujem Narcisa, ne zbog njegove ljepote, već zato što sam, svaki put kada bi legao na moje obale, gledao kako se u dubini njegovih očiju zrcali moja vlastita ljepota.” Oscar Wilde
Bilo je to prije dosta godina. U Novom Sadu sretnem jednoga krojača, započnemo priču i kaže on:
– Imao sam jednog prijatelja iz osnovne škole i svi smo ga zvali Tele. Bio je brate glup k’o noć. Kad ti ja čujem: Tele je postao ministar. I sretnem ti ga jednom, onako u prolazu. Hoda on s druge strane ulice. Ja mu se obradovao i vičem: Gde si, bre, Tele?! Nisam te vidio 100 godina! A on, onako u odijelu okrene glavu, neće ni da me pozdravi.
I tako je Tele postao ministar. Vjerojatno je ostao jednako bistar samo je sada dobio vlast. Pomislio da s njom ide i pamet. I sav je važan, pun samopouzdanja. Puno je takvih telića. Najviše me se dojme sirovi bogataši kada nastupaju u javnosti. S toliko samopouzdanja govore, a rečenice im prazne. Ne samo gramatički netočne, nego nesuvisle… Ali, njih se snima. U centru su javne pažnje. On nema u sebi vrijednost veću od nas, nego mu je vrijednost dodana sa strane. S pozicije količine novca koji posjeduje. A kada ga slušam, ne mogu vjerovati kako može lupati takve gluposti i pritom mu nije neugodno. Vjerojatno ste i Vi sreli ljude koje ste dugo poznavali, a onda su dobili vlast. Ne mora to biti ogromna vlast. Dovoljno je da su Vam postali nadređeni. I pred Vama je odjednom jedna druga osoba. Onaj koji je s Vama dijelio paštetu do jučer, danas Vas gleda iz novoga odijela, s visine. Ne možeš pronaći takvih visokih ljestava za kupiti da se na tu visinu popneš. I samo se čudiš u neshvaćanju:
– Šta mu bi? Pa do jučer mi je bio prijatelj…
Nevjerojatna je ta metamorfoza od „običnog“ u „velikog“ čovjeka. Međutim, to je samo znak da ga nismo dovoljno poznavali. Oduvijek je on to imao u sebi i kada mu je okolina dala zeleno svijetlo, izrastao je na njemu onaj dio osobnosti koji je godinama bio potiskivan i skrivan. To se zove Hubrisov sindrom.
Situacije rađaju nove ljude, a prilika čini lopova, zar ne? Sjetimo se, mi koji to pamtimo, koliko smo u ratu bili iznenađeni pojedincima. Svi smo bili obični i mali, nepoznati ljudi. Okolnost rata u jednima je uzgojila heroje, u drugima psihopate. Jedni su pokazali veličinu humanosti, a drugi njeno dno. Ono što je godinama u njima čučalo samo je izišlo na površinu. I onda se pitam: tko to u meni spava? Tko čuči u divnim obiteljskim ljudima, u njihovoj podsvijesti i samo čeka da se uspravi? Tko ima izvanrednu hrabrost možda će sam sebi i priznati suptilne pokrete vlastite psihe koje kroz vrijeme u sebi uočava; od suosjećanja do bahatosti.
I dobro je biti u kontaktu sa sobom, dobro je taj ludi dio sebe upoznavati. To nas čini slobodnijima, normalnijima, prema drugima – tolerantnijima. Zato je dobro biti samo mali, nepoznat čovjek jer to je naša istina. Sve drugo su slatke laži koje nam gode. I kako kaže biblijska knjiga mudrih izreka: „Ne daj mi siromaštva ni bogatstva, hrani me kruhom mojim dostatnim“.