Hrvoje Radman obožava nogomet. Također obožava i matematiku. Svoje dvije velike ljubavi spojio je u jedno – primjenu matematičkih metoda u nogometu. Predavanje na tu temu Radman – inače Vinkovčanin koji već sedam godina živi i radi u Njemačkoj – održao je sinoć u prostoru Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima.
– Predsjednik vinkovačkog Ogranka Matice hrvatske dr. Dražen Švagelj i ja već duže vremena pokušavamo dogovoriti prezentaciju ove teme. No, kako sam odselio iz Vinkovaca nije bilo baš jednostavno poklopiti bioritmove. Nedavno sam mu opet obećao doći prvom prilikom. Ona je sada i ovdje – rekao nam je Radman, po struci diplomirani inženjer matematike, u dogledno vrijeme i doktor, zaposlen na sveučilištu u Ulmu.
– Ideja? Oduvijek me intrigirala tema vezana za implementaciju matematike u nogometu, odnosno sportu općenito. Prije dvadesetak godina naletio sam na prve radove iz ovog područja koji su me potaknuli na samostalna istraživanja kojima se bavim već skoro puna dva desetljeća.
S kojim krajnjim ciljem?
– Cilj je onima koji odlučuju, dakle trenerima i klupskim čelnicima, omogućiti dodatni izvor kvalitetnih informacija na temelju kojih mogu steći prednost u odnosu na protivnika.
Idemo konkretno o sinoćnjem predavanju u čijem je fokusu nogomet. Koncipirano je na jednostavan način, razumljiv praktički svim ljubiteljima nogometa. Posebno je, smatra Radman, intrigantna matematika kaznenog udarca.
– To je teorija koja ruši mitove i stereotipe uvriježene otkad postoji izvođenje kaznenih udaraca. Prvo, kazneni udarci nisu lutrija. I to zato što kod lutrije svih sudionici imaju potpuno istovjetne šanse za zgoditak. U realnom nogometnom životu, kako znamo, nije tako. Statistika govori kako momčad koja u raspucavanju dodatnih jedanaesteraca prva izvodi penal ima 60% šanse za ukupnu pobjedu, dočim se izgledi za uspjeh one druge kreću oko 40%. To je rapidna razlika. Možda ne toliko izražena na deset serija jedanaesteraca, ali na njih tisuću omjer je 600:400. Dakle, iz ovoga je jasno o kolikoj se diferenciji radi.
Kod kaznenih udaraca postoji još jedan mit. Radman o tome:
– On kazuje kako nogometno umijeće izvođenja kaznenih udaraca možeš vježbati. Tvrdim da nije tako. Postoje dva matematička modela koja pokazuju da je vjerojatnost pogotka 75%, što nema veze s nogometnim znanjem nego s psihologijom i mentalnom snagom igrača. Naravno, govorimo o nogometnim profesionalcima koji su u stanju uputiti precizan udarac prema golu brzinom od 75 do 100 kilometara na sat.
Radman navodi i ovo:
– Reprezentacija Njemačke na treninzima uoči velikih natjecanja ne vježba izvođenje jedanaesteraca, nego to vrijeme koristi za rad s psiholozima i mentalnim trenerima. Vježbanje jedanaesteraca nema smisla s obzirom na to da psihološki teret i atmosferu punog stadiona naprosto ne možeš simulirati.
Doznali smo i ovo da vratar praktički nema velike šanse obraniti penal. Zašto?
– Zato što je ljudsko vrijeme reakcije 0,2 sekunde. A da bi golman krenuo u gornju lijevu ili desnu stranu treba mu cijela sekunda. Prema tome, nema šanse ukoliko je izvođač zna svoj posao. U tom slučaju lopta od ”kreča” do rašlji putuje 0,45 sekundi. Sve je na izvođaču.
Dakle, golman koji obrani penal je heroj!
– Upravo tako. S tim da je zanimljiv podatak o tome da statistički vratari obje momčadi obrane jednak broj udaraca. No, pobjednička momčad ključnu prednost stekne tako što poražena momčad u presudnim trenucima popusti pod pritiskom i promaši cijeli okvir! Oni stariji će se sjetiti promašaja velikog Roberta Baggija u finalu SP u SAD-u kada je ključni penal poslao na tribine Pasadene. Dakako, takvih i sličnih primjera je bezbroj. Čitao sam svjedočanstva brojnih nogometaša koji su govorili kako im se okvir gola uoči izvođenja posljednjeg jedanaesterca činio manji od kutije šibica.
Sugovornik ima i ideju kako povećati ravnopravnost u izgledima momčadi kod izvođenja jedanaesteraca:
– Samo treba pogledati preko ograde i vidjeti kako su sličnu situaciju riješili u svijetu tenisa, kod ”tie-breaka”; prvi igrač koji izvodi servis ima jedan udarac, potom ulaze u naizmjeničnu seriju po dva početna udarca te zbog toga nijedan akter nije u konstantnom zaostatku i lovu na rezultat. U nogometu je momčad koja druga izvodi jedanaesterac u stalnom zaostatku i pod konstantnim pritiskom – pojasnio je Radman koji je auditoriju u prostoriji Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima govorio i o niz drugih zanimljivih stvari.
Nizao je zanimljivosti o rezultatskoj statistici momčadi koje imaju igrača manje, o tome kako raspored utakmica u sezoni utječe na rezultate, govorio o tome je li bodovanje pobjede s tri boda načinilo stvarnu revoluciju u nogometu (nije, zato što tri boda za pobjedu niti su povećali efikasnost, a broj remija je tek neznatno smanjen i to tek posljednjih godina pojavom mega momčadi poput Manchester Cityja koji su kadri s dva igrača manje biti bolji od Lutona)…
Uglavnom, bilo je ekstremno zanimljivih detalja poput sljedećeg; Italija je jedina reprezentacija u povijesti svjetskih smotri koja je gubila 0:1 (Amunike, 26. minuta), dobila crveni karton (Zola, 76.) pa – preokrenula rezultat. Već spomenuti Baggio zabio je dvaput – u 88. za 1:1, pa u 102. za 2:1! Bilo je to u osmini finala SP u SAD-u 1994. godine.
U svakom slučaju Radman je ljubiteljima nogometa proširio vidike ovim intrigantnim i poučnim predavanjem. Pun pogodak!