Vinkovački nogometni trener u mirovini Mile Petković otvorenim pismom obratio se Cibalijinom predsjedniku Damiru Mustapiću, ali i (sportskoj) javnosti grada na Bosutu. Prenosimo ga integralno i u cijelosti:
Nogomet sam počeo organizirano igrati 1966. godine u Lokomotivi, a godinu kasnije zaigrao sam za Spačvu. Još za igračkih dana sam upisao seminar za trenere-kandidate, a 1982. godine stekao sam zvanje trenera nogometa pri Fakultetu fizičke kulture u Zagrebu.
Od tada do kraja trenerske karijere čitavo vrijeme sam se i formalno i neformalno obrazovao i stjecao znanja i diplome da bih mogao trenirati prvoligaške momčadi.
Od 1982. godine, kada sam postao trener Spačvinih seniora, do 2012. godine, kada sam zadnji put sjedio na klupi, da me itko priupitao: ”Gdje si bio određenog dana određene godine?” vrlo precizno bih mu mogao odgovoriti jer sam vodio urednu evidenciju plana treninga i izvršenja istih.
Godine 2007. zadnji put sa vodio Cibaliju s klupe s koje sam praktički završio na operacijskom stolu radi odstranjenja lijevog bubrega kojega je „napao” karcinom. Nakon jednogodišnje pauze testirao sam svoje tijelo i duh u dva navrata, trenirajući Slaven Belupo.
Poslije toga vlastitom odlukom nisam više sjeo na klupu, iako ponuda nije manjkalo, cijeneći kako bih time samo narušio stabilnost svoga zdravlja. Što ne znači da nisam pratio nogomet, na svim razinama; od lokalnog do reprezentativnog.
Niti kao igrač, niti kao trener, nisam bio idealan, a moram priznati da mi je najveća mana bila radinost i brutalno iskren, o čemu god da s radi. Što baš u ovim vremenima i nije za pohvalu.
Cibalia, tj. bivši Dinamo, uz Vinkovačke jeseni i vinkovački željeznički kolodvor, bila je najveći brend ovoga grada. Nažalost svih dobronamjernih i realnih Vinkovčana to već dugo nije tako, koliko god mi voljeli ovaj grad i klub.
Moralna, sportska i financijska devastacija nad klubom provodi se desetke godina i ovo što imamo je produkt guranja problema pod tepih. Nogomet u Hrvatskoj, pa i u Vinkovcima, ima puno problema, a najveći je – rukovođenje.
Odavno je poznata sintagma: „Da bi stvorio igrača treba ti desetljeće, da bi stvorio trenera trebaju ti dva desetljeća, a da bi stvorio sportskog radnika tri desetljeća.”.
Mijenjali smo mi direktore i predsjednike klubova, većina ih je otišla obezvrijeđena i posramljena (oni koji su imali osjećaj srama!), a Cibaliju bi ostavljali kao praznu, trulu lešinu.
Nažalost, dobri gradski dečko Musa, Damir Mustapić, prihvaćajući se ove funkcije (ili ULOGE?) nije shvatio što je zadatak predsjednika kluba. A zadatak je da organizira ustroj kluba koji dugo već ne postoji te osigura financiranje istog. Hrabar potez dobrog dečka Muse (a imamo ih mi u gradu mnogo)! No, je l’ dovoljna samo hrabrost ili…???
Ljudi su i s malo novaca gradili kuće, ali su poznavali instituciju mobe. Pozvali bi desetak prijatelja, uhvatili se lopate i miješalice i – evo kuće pod krovom! Damire, ne znam što si dogovorio s predstavnicima vlasti oko suradnje, ali uza se nisi doveo bar deset odanih momaka koji razumiju problem i koji su spremnu izginuti za ideale. Sam ne može nitko na svijetu, a kamoli u Županiji, Gradu i Klubu. Pa, nije mogao ni pobratim Ivan na Kupresu bez sto momaka!
Ne vidim plana, ni tima oko Tebe, pa ti se sada svi oko Tebe koji ti ne medene čine kao protivnici, neprijatelji. Tu nisi u pravu. Cibalia nema neprijatelje, ali ima one koji hoće dobronamjerno reći iskreno što misle za boljitak kluba koji su već duže vrijeme neki ljudi i obitelji uzurpirali tako da mu ne treba privatizacija. Žao mi je radi Tebe i Tvoje obitelji da svaku, pa i dobronamjernu, kritiku doživljavaš osobno.
Vezano uz moj istup na portalu Budica.info; iznio sam samo činjenice da već godinama Cibalia u mlađim kategorijama nema trenera golmana. Sam izračunaj; znaš koliko je selekcija u školi nogometa, u svakoj bi trebalo biti po tri golmana, pa ćeš vidjeti koliko ima djece zaljubljene u vratarsku poziciju. I koliko im treba posvetiti vremena. Priupitaj djecu, roditelje, djedove, bake, šefove škole, sportskog direktora…, možda oni znaju?
Možda je rješenje da za tesanje mladih vratara koji trebaju svladati osnove vratarske tehnike angažiramo „djedove”; Dovu Špoljarića, Ivu Keškića, Zdenka Pancija Pavlovića, Acu Huseljića, Rudu Majnovića…? Možda imaš i nekog mlađeg, ali sve je bolje nego – nitko.
To su činjenice; niti ja, niti Ti ne smijemo oduzeti dio mladosti djecu koja s radošću dolaze na Cibalijine treninge. Nemamo pravo to napraviti nečinjenjem svojoj djeci, a kamoli tuđoj. Jer su i oni nečija djeca. To je njihova mladost, njihovi ideali koji prolaze u našem nečinjenju.
No, to su već davno poznate priče roditeljima koji uglavnom financiraju pogon mladeži, a za mene je novost da se moj Musa bavi i lažima, izjavljujući da mi je ponudio mjesto šefa škole nogometa. Lažeš, Musa! Morat ćeš objasniti kolegi Sesaru zašto si mi u strahu od ispadanja iz lige pokraj njega živog nudio poziciju prvog trenera Cibalije?
Da, odbio sam te. Jer, u mojoj 71. godini davno je prestala ambicija za aktivnim treniranjem bilo koga. Podsjetit ću te da sam ti prigodom našeg zadnjeg razgovora u Alinei sugerirao da opet pogledaš podcast sa Šinkom u kojem si govorio kao trener, skaut, sportski direktor, šef škole, a najmanje kao predsjednik koji mora organizirati klub i pribaviti sredstva za njegovo normalno funkcioniranje.
Za sva ta pitanja imaš osobe zadužene u Gradu, Klubu, instruktorskoj službi Županijskog nogometnog saveza VSŽ. Koristi ih!!! Ono što mogu i hoću jest dati ti iskren savjet, no i tu moram ubuduće biti oprezan jer narod je kroz povijest odavno spoznao: „Pametnom savjet ne treba, a budali ne pomaže!”.
Prihvatio si obvezu predsjednika kluba, očito precjenjujući vlastite mogućnosti i sigurno ti nisam i neću biti prepreka, jer i meni, kao i svim Vinkovčanima, cilj je zdrava i kvalitetna Cibalia. Vjerojatno Ti kritike teško padaju. OK, možemo svi šutjeti. Misliš li da će biti bolje, misliš li da djeca čekaju u razvoju da Damir ili bilo tko drugi uredi odnose u roku šest mjeseci, četiri godine, deset godina ili više?
U nogometu se gotovo ništa suštinski nije mijenjalo zadnjih 100 godina; zna se što mora raditi uprava, predsjednik, trener, igrači, a što se očekuje od navijača.
Ti si taj koji se prihvatio liječenja višegodišnje bolesnog kluba. Ne možeš ga izliječiti s onima koji su ga doveli do terminalnog stanja bolesti. Šteta što građani Vinkovaca još ne shvaćaju da je to njihov klub i da ga oni financiraju, a ne oni koji prebacuju novac na račun.
S poštovanjem,
Mile Petković