PIŠE: Mladen Kevo
Prvo sjećanje četverogodišnjeg dječaka bio je silazak na stari Vinkovački kolodvor 1963. godine; Rom koji `kefa` cipele s crnom i smeđom pastom za cipele i dvije četke te njegovo grlato dozivanje mušterija. Presjedanje na brčanski putnički vlak s lokomotivom parnjačom, koja nas je preko mosta na Bosutu dovezla do Privlake. Potom četiri-pet godina u Osnovnoj zbog gripe svake zime dolazak vlakom u grad i Mama koja me vodi po ledenom vjetru od novog kolodvora do novoizgrađene vinkovačke bolnice.
Tehnička škola i Lenije, prvo piće `Kod Save` i kuhano vino s klinčićima `kod Izeta` preko puta kazališta. Korzo, Novoselac koji me nokautirao zbog Otočanke, Jokin dril; trčanje po Sopotu po mokrim oranicama u `borovkama` i med nakon tuširanja, reprezentacija Tehničke kao druga na Prvenstvu srednjih škola na Krosu Sportskih Novosti u Maksimiru te slovima od 2 mm ime na duplerici SN i spavanje u hotelu Panorama i Joka koji nas je odveo na Dinamo – Hajduk 2:2. I slika na panou u Tehničkoj. Neprocjenjivo!
Pa onda markiranje sa sata i pentranje preko žice na vrhu vanjskog zida kako bi se gledao Dinamo. Pero Bručić i Halil i Maroslavac i svi drugi. Ulazak Dinama u Prvu Yu ligu i fešta u novom hotelu `Slavonija`. Pivo u pivnici hotela: u kriglama, hladno i besplatno – `Tri u jedan`. Pa Studij u Zagrebu, Sava Express samo u posebnim prigodama, ali davne 1980. za dva sata i petnaest minuta, na drugo malo pivo u vagon restoranu bili bi u Sesvetama. Pa onda diploma i `Povratak Filipa Latinovića`… U Vinkovce.
Ona je oduvijek držala do sebe. Stojeći ispred kioska pored bivše Ekonomske škole izvinutog vrata u pravcu trećeg prozora s lijeve strane drugog kata zgrade koju je dala izgraditi Carica Marija Terezija, točno sam znao kako će moja Gimnazijalka na prozor izići tek u petoj minuti velikog odmora, nakon što me njezine kolegice prepoznaju te ju dozovu… Ali taj osmijeh. Vrijedilo ga je pričekati ne samo 5 minuta nego i trideset godina. Ona Ines iz `Ne daj se Ines` za nju bila je obična `pripravnica`…
Nakon što sam ga dobio vratio bih se u lokalni list s osam stranica od kojih su zadnje četiri bile parte i mali oglasi, a prve četiri službena priopćenja Partije i svih njezinih političkih satelita, zajedno s proizvodnim postignućima i prebačajima godišnjeg plana svih realsocijalističkih tvrtki: te bih u naletu novinarske inspiracije zbog osmijeha komentatorski razvalio generalnog PIK-a Vinkovci zajedno sa sva tri njegova generalna zamjenika. A PIK je tada u mom Gradu bio ono što je Agrokor bio u Hrvatskoj.
Pa 1990. pljesak u Velikom kinu na osnivačkoj skupštini, pljesak od kojega se ledila krv u žilama, znao sam nepobitno te subote 27. prosinca: `bit će krvi do koljena`. Imao sam 30 godina, mlad, čist kao suza, neustrašiv. Ali, stao sam protiv Njega za Sabor. Ugledni vinkovački liječnici na Savkinoj listi dobivali su 4 do 6% te sami sebi propisivali apaurine za smirenje koje nije nastupalo tjednima. Dobio sam 30%. Nedovoljno da bih prošao, ali previše da bi mi to ikad bilo politički oprošteno. Protukandidat i danas harači!
I onda `Majka svih bitaka` nedaleko od mojih Vinkovaca: `Vrata Hrvatske` kako sam ih tada u jednom ratnom izvješću prozvao. Njemačka zastava na Silosu i moj otkačeni Privlačanin Šanto koji kao zapovjednik samo za one prijeko naručuje `Danke Deutschland` na Radio Vinkovcima. Par stotina granata trenutno za odmazdu Gradu koji stoji i prkosi, ali vrijedilo je. I Evropski promatrači koji drhte u Termi od straha dok ih Pero Papić nudi s tri vrste sladoleda s jagodama… Dok vani GRAD GORI!
Znali su da bez ulaska u Vinkovce nikada ne mogu dalje u Hrvatsku. `Ne mogu u tome uspjeti, a ako slučajno budu toliko ludi, onda će im to biti posljednje…`, tako je govorio jedan mladi hrvatski vojni zapovjednik nad razvijenom vojnom kartom pronađenoj u vinkovačkoj vojarni. Tako je rekao i potom rukom otvorenog dlana udario u kartu i stol. I sve se okolo zatreslo. S primirjima Vinkovcima je bilo najteže. Preživjeli su ih petnaest ili šesnaest. Ne zna se točno, u Zagrebu nisu vodili evidenciju.
Objava kako će Vatikan prvi priznati Hrvatsku. I Dekan Tadija koji iz kriznog štaba ledenog lica i kristalnih očiju telefonira: `Biskupe, Velika crkva gori`. I Jastreb kojeg osam do zuba naoružanih Hosovaca čuva u atomskom skloništu i koji nam kaže: `Ništa HTV, nikakav CNN, Davoru, Dragi i Tebi jedino vjerujem – vas tri svako jutro u 9 kod mene i vi ćete pisati što se stvarno događa`. Vukovarski branitelj Ante iz Đurđenovca, blatnjav i iscrpljen nakon proboja kroz kukuruzišta… Mitska scena za sva vremena.
Pa lipanj 1992., iz Zagreba, s Jadrana, odasvud vraćaju se vinkovački civili u svoj grad. Beskrajna sreća zbog povratka i još veća nevjerica u suočavanju s onim što im je ostalo od Vinkovaca. U svakom ranjenom kestenu u Gradskom parku i u Ulici kralja Zvonimira bilo je gelera za pobiti stotinjak civila. Ali uhvatili su se Vinkovci na tom prijevoju Bosuta čeličnim stiskom i hrvatskom titanskom srčanošću te ih ni `hidrogenska` ne bi s tog mjesta mogla pomaknuti. I dočekao je Grad svoje jutro konačne slobode.
Šaptom odustali Vinkovci biti su županijskim središtem. Još se tri-četiri godine činilo kako je s gradom u redu, kako će i nakon rata opet sve biti u redu. Iznova se pocikuje u Mimohodu na Vinkovačkim jesenima, Grad dobio svoju televiziju, hej Televiziju. Bljesak pa Oluja razgalili i Vinkovce, preko mosta u centru jedne večeri prošao konvoj `Tigrova` – ljudi se ponadali bit će i kod nas i Bljeska i Oluje. Umjesto oslobođenja mirna reintegracija… I tu negdje 1997. na 1998. počela je Duga mračna noć moga grada.
Nema više PIK-a, nema više Graditelja, nema više Vinkovačke banke, Dilj nije vinkovački, Spačva nije vinkovačka, Vinkovački željeznički čvor zarastao u korov, nema više Vintexa ni Kvaliteta, nema Đure Salaja ni Kožare, nema više Mlin pekare, Krme, Sjemena Slavonije, Name. Ugašeno 15 tisuća radnih mjesta, dva vlaka dnevno za Zagreb, u svakom po šest putnika, dva konduktera i jedan strojovođa. Nema više Dinama ni Cibalije u prvoj ligi. Ali zato kladionice i poker automati ispred škola i na svakom ćošku…
`To su sve socijalistički mastodonti koje ćemo mi ukinuti, a onda će same od sebe niknuti male visokoprofitabilne tvrtke`, rekao mi u siječnju 1991. u razgovoru za lokalni list jedan od tih milenijski nadobudnih. Prvi dio tog vizionarskog gospodarskog plana realizirali su u potpunosti. Drugi dio, nove male visokoprofitabilne tvrtke, nakon 33 godine `evo sad će, samo što nisu`. Karla Žanić na terasi Terme priveo pet direktora i istočna tribina stadiona Dinama podignuta je za tri mjeseca – za 12 miliona DEM.
O deblokadi 500 tisuća kuna blokirane Cibalije prije desetak godina jedan od njezinih čelnika zborio je kao da se radi o cifri u stotinama milijardi dolara s kojima je bankrotirani Lehman Brothers izazvao globalnu gospodarsku recesiju. Petsto tisuća kuna? Pa to malo jači `Pero Privatnik` riješi. Nema novca. Taj šuplji izgovor trideset godina ponavljaju ljudi koji su osobnim limitima limitirali svaki razvoj i svaku ekspanziju. Ne možemo riješiti brojne razvojne probleme. Pa dobro, riješimo bar onda svoje. I to je nešto.
`Kako na nebu, tako i na zemlji`. Kako u Vinkovcima tako u Županiji. Kako u Županiji tako u Slavoniji. Kako u Slavoniji tako i u Hrvatskoj – s časnim izuzecima. Priče i galame, obećanja i velikih riječi, projekata koji samo što nisu i `evaluacija` koje su već gotove, `apliciranja` za ovo i `povlačenja` EU sredstava za ono… Bla, bla, bla i manje-više ništa. Ljude otuđili i posvađali, tekući im u minusima, kartice i peglaj na akcijama, ako si Hrvat kupi se u Njemačku, ali šalji pare, ako si Nepalac što čekaš – dolazi u Hrvatsku.
Ali zato jednom u godini kad dođe otvorenje Vinkovačkih jeseni, e onda su u direktnom prijenosu na tri i pol sekunde kad ih uhvati u kadru glavni u svemiru. Pristojan protokol nalaže najviše deset stolica u prvom redu za važne goste. Moj grad ušao je u Guinessovu knjigu rekorda. Više je stolica u prvom redu, nego ih je u svim ostalim redovima zajedno. Ono, 126 stolica za njih stotinu dvadeset i šest važnih. Tri stotine šezdeset i četiri dana beznačajnosti – kompenziranih s par minuta `veleznačaja`.
Radi korektnosti treba postaviti i pitanje: pa dobro nije moguće da baš ništa dobro nisu napravili? Jesu. Vinkovački korzo. Popločen sa simbolima Orionovog sazviježđa, motivima pronađenim na posudama na vinkovačkim arheološkim nalazištima, izniveliran s plohom gradskog parka predstavlja vrhunsku urbanu pješačku zonu centra u staroj gradskoj jezgri – kakve se nijedan evropski grad veličine Vinkovaca ne bi postidio. Eto, za Korzo čista petica. Gotovo sve drugo je poput `osvete bivših ponavljača`.
P.S. Ovaj tekst posvećujem jednom Hrvoju koji mi je nakon prve kolumne napisao `Predlažem g K da u sljedećoj kolumni obradi ondašnje snove Vinkovčana glede razvoja našeg grada i ovo što nas je sada snašlo.`.