PIŠE: Mladen Kevo
Svi najbolji prijatelji već su bili učinili isto. Martin se već bio oženio. Željko se oženio. Sad se i Tesarev sin ženi. Bila je to ona prava, slavonska svadba, na kojoj se pojavio osobno i stari šokački gazda Grgur. Ali, što zbog godina, a što zbog činjenice da ovo ipak nije njegovo dvorište ni svadba njegovog nego Stjepanovog sina, bio je podosta suzdržan. A volio bi Ivan, dao bi ne znam što na svijetu samo da mu ga je još jednom bilo vidjeti i čuti, onako poput starog slavonskog hrasta raskrečenog, kako govori:
„Ta šta se ne smi’, ta šta se u Boga ne smi’, kad Stipan sina ženi… E, kad se ta ne smi’, svirci, ovamo, ondak ćete mi jednu drugu našu sade lipo zaguditi!“.
Neki su drugi, od starog gazde puno mlađi, Ivanovi najbolji prijatelji, te svatovske večeri iskazivali svoj duh prkosni s: `Odavno smo graničari stari`, s `Oj ti Vilo, vilo Velebita`, s `Ustani Bane`, sa `Zakukala ptica kukavica, zaplakala majka Hrvatica`… Tesarev sin bio je tek tihi, mirni, povremeno nasmijani i pomalo melankolično zamišljeni mladoženja.
Svoj vrč momačkog veselja on je iskapio dvije večeri ranije, na momačkoj večeri. Svojoj. Došlo vrijeme i on da se skrasi! Od svog njegovog mladenačkog momkovanja preostalo mu je silno sjećanje u duši i jedan mali osmijeh što mu je, dok je prije svatovske večere čauš Rajko najavljivao Himnu i Očenaš, zatitrao na licu. Bio je četvrtak. Topla večer kao vjesnica oproštajne noći. Ženi se bećar. Ispod krošnje starog oraha, dan prije nego će i njega posjeći, orilo se: `Oj oraje, oraje ustaj mala zora je…`.
Čaše su se točile i kucale, a prazne boce su im svo vrijeme `ispadale iz ruku`… Bio je to pravi lumperaj razuzdanosti jedne generacije što se postupno, ali zauvijek razilazila. U svatovima nije ih bilo previše. Servirano je tek četiri stotine i dvanaest tanjura! Jedino su reduše morale večerati za stolom u ljetnoj kuhinji… I Veliki stari orah, što je nekad natkriljivao pola dvorišta i pola njegovog djetinjstva, pod kojim je uživao dok je otac s prijateljima igrao rauba ili šnapsa, morao je radi mjesta za goste biti posječen…
Bećarci tekli su poput nezaustavljive bujice: `Kad bećari šorom zapjevaju, pendžeri se širom otvaraju…`, `Bolestan sam i nema mi lijeka, ajde curo budi apoteka…`, `Kad namignem i malo zažmirim, u tri cure srce uznemirim…`, `Ženiću se i ja ove zime, nek se mama ima svađat s kime…`, `U mog ćaće propalo imanje, uništi ga moje školovanje…`, `Dido steko, a Dado sačuvo, a ja bećar sve na žene zgruvo…`, `Otkako sam valjan bio nisam i umrijet ću popravit se neću…`, `Oj, Privlako, selo u tri reda, izdaleka ko Pariz izgleda…`.
Dok je tako o toj momačkoj razmišljao promatrao je sve te svatovske uzvanike. U njegovoj duši slijegalo se četiri tisuće dana jedne razigrane, ponekad malo i obijesne mladosti. Osu se klapa `preko pruge` kao da je nikad i nije bilo. Ostadoše iza njih sve one lude godine koje su im izgledale neprolazne. Ostadoše dokone bakice na seoskim klupicama bez štofa za nova naklapanja, koji je momak s kojom divojkom za Prvi svibanj bio na izletu. Udadoše se sve uzvraćene, a uskoro potom i neke neuzvraćene ljubavi.
Susjed Andrija više nikoga ne prevozi svojim platonom pod šumu. Po drvenom tronošcu pod naherenim trijemom pala je prašina. Nitko više ne sjedi na njemu i za sve ostale sam priprema roštilj. Pivo u starom bunaru nitko više ne hladi. Od vjetrova i kiša rasklimani i sasušeni đeram više nitko ne podiže. Prvi svibanj više nitko ni ne slavi. Stari šokački stan osta pust, visoka ga trava opet zastre. Šuma pored stana zjapi prazna. Nitko više zagrljen, sjajnih očiju i rumenih obraza ne traži u njoj jaglace i ljubičice.
Na prozore djevojačkih soba, od poluspuštene roletne s ulične strane ugovorenim znakom nitko više ne kuca. Svojim mladićima na rastancima one više ne obećavaju da će ih vjerno čekati. Iz vojske oni im više ne pišu duga nježna pisma. Ne razliježe se više mjestom pjesma: `Ide jesen, ide jesen, ide i Miholje`. Ostade samo malo ulegnuće na ogradi ispod prozora njegove kuće, gdje je Ivanova noga stajala penjući se prijeko, da ukućane ne probudi u svim zorama njegove mladosti.
Prostoriju Omladine u Domu kulture nitko više ključem tiho ne otključava. U dugim hladnim zimskim noćima malu grijalicu u njoj nitko više ne uključuje. Isprepletene promrzle prste uz nju nitko više ne grije. U mraku čami odavno rasklopljeni stol za stolni tenis: nema tamo više starih uzdaha ni novih zagrljaja. Stazom između stare i nove škole parovi više i ne prolaze. U vedrini zvjezdane zimske noći smrznuti snijeg pod njihovim nogama više ne škripuće. Meki topli vuneni šalovi za dvoje više se ni ne pletu.
Padajući na njegove zaigrane prste u njenoj dugoj crnoj kosi trak srebrne mjesečine više se na njih ne spušta. U seoskoj slastičarni sve su pjesme na gramofonskim pločama u jukebox aparatu odslušane. `Putuj Selma` ovaj je put kao oproštajna želja puštena. Za drugim stolom s lijeve strane u njezinim očima jedna je suza zasjala. Kratko se tu zadržala a onda, pored šalice s voćnim čajem, nečujno se skotrljala. Osim `Selme` i njegova Draga uskoro putuje…
Sjetio se njihove prve večeri. Od Dade Topića sviralo je `Da li znaš da te volim…`. Poslije prvog okreta Tanga glavu mu je nježno prislonila na rame. Osjetio je njezine ruke na svojim ramenima, osjećao je njezinu kosu kako ga po vratu miluje. Osjetio je dodir njenog koljena i bedra. Osjetio je kako je ona i svoje čvrste grudi meko privila uz njegove, osjetio je kako sva toplina njezinog tijela struji kroz njegovo. Da su mu u tom trenu rekli `sad moraš umrijeti` ne bi se uopće bunio, jer – Osjetio je sve što je poželio!
Pomislio je u toj sali samo na jednu stvar: neka taj ples nikad ne završi! Njih dvoje neka se u paru tako vječno lagano u krug njišu kroz beskraje ljubavnog zanosa. Mirisala je na neki fini miris, mirisala je na nježnu neubranu ljubičicu sa slavonskog stana, mirisala je na svu raskoš ravnice, mirisala je na mladost, mirisala je na prvo pravo ljubavno iskustvo, mirisala je na nešto tajnovito i neopisivo; Bože, kako li je samo te večeri pod prvim pahuljama Martinja, dok ga je vrelim poljupcima obasipala, ona mirisala…
Proljeća svih njihovih mladenačkih nemira završila su s raspjevanim jesenima neumitnih rastanaka. Sve je sasvim utihnulo, ne čuje se više nikakva graja. Na starom šokačkom stanu pod šumom više se s kruhom ne stoji u redu i ne dobacuje: `Nitko to ne zna pripremiti kao naš dragi drusa`. Netko se drugi sad keri umjesto njih, njihovi tamburaši sad sviraju nekom drugom, u njihove žice budući bećari već zatiču nove novčanice. Sve seoske cure koje su željeli ljubiti u mraku šokačkih amfora oni su već ljubili.
Anka, gizdava jedinica od gazde Marka, dugo se opirala, ali ni ona na kraju nije odoljela. I posljednji kirvaj u svim okolnim mjestima na kom su bili, u džepnim kalendarima oni su prekrižili. Svi su ljetni turniri u malom nogometu za njih završeni. Sve su partije bele i biljara već odigrane. Zadnji su put, na Rokovačkom drumu nakon što je već završio Ples s mladom, kao gajdaši iza ponoći u nečije svatove stigli nepozvani. I vrckavoj kumi ispod stola cipelu vješto skinuli, ne bi li je na kratko izvan šatora izmamili.
Nakon slanih girica s crnim vinom u gostionici `Vesele noći`, u zadnje su svitanje otišli hvatati ribu na bacanj jer je zijev na Bosutu. Ivanovu Majku više nikada izjutra neće uplašiti uhvaćeni som, što pliva u kupatilu u kadi. U šumarku na skretanju s glavnog puta divljeg zeca više neće zaslijepiti svjetlo bijelog automobila, prije nego će se ugasiti. I posljednju rundu svih pića njihove opojne mladosti popili su i uz ostavljeni bakšiš sve uredno platili gazdi Vladimiru…
Za rastanak `kuća časti`: dupla stock-cola i nema nikad više `By the rivers of Babilon`! U kafiću za šankom njihove visoke drvene barske stolice bez naslona, ostadoše sad i bez njih. Zauzeše ih odmah neki novi mladići. Za njih označen je fajronat: dok ih ispraća nahereni mjesec oni idu u susret jutru zadnjeg slobodnog izlaska. Gotovo je vrijeme bećara! Te momačke večeri, u melankoliji mladenačkog rastanka natopljenog vinom i ponekom suzom, u svima njima ostade tek tanašna nit jedne krhke nade.
Jednog dana, nekih novih sretnih godina Osamdesetih, neka nova razuzdana mladost opet će svratiti na ista ova mjesta na kojima su oni provodili svoju. Ovo je Slavonija; sve će se ovo jednom opet ponoviti, stari đeram će se popraviti! Upravo kao nekad, dok je trajalo njihovo vrijeme, uz škripu i zvonki djevojački smijeh, opet će ga netko podizati. Što je ostalo od Mladosti? Sve! Ostao je Ivan, ostala je ljubav i ostao je jedan djevojački prsten, izgubljen u travi, ispod divljeg kestena pored školskog igrališta…