PIŠE: Ante JUKIĆ
Ljudi koji se deklariraju ateistima najveći dokaz svoje nevjere vide u svijetu oko sebe. Svijetu koji je pun grijeha, boli, patnje, zla. Svijetu u kojem je čovjek čovjeku spreman učiniti nezamislive grozne stvari, kojih bi se čak i životinje postidjele. „Kakav je to taj Bog?“, pitaju se oni. Ako sve to šutke promatra i dozvoljava, onda on nije nikakva bezgranična ljubav. Nije milosrdni otaca kakvim ga se naziva. Ako, pak, ne može to spriječiti, onda očito nije svemoguć, što opet baca u vodu kompletnu predodžbu koju o njemu imaju vjernici.
Zaista, itekako ima smisla ovakvo razmišljanje. U potpunosti ga se može razumjeti. No, o ovoj svevremenskoj temi ne razmišljaju samo ateisti. Ona jednako preokuplja i vjernike, i njima je ona teško shvatljiva, ni oni je ne mogu dokučiti. Nisu to do kraja uspjeli veliki filozofi i mislioci, znanstvenici i teolozi, mnogi sveci koji su kroz povijest dali svoj pogled na ovaj misterij, a neće ni oni budući. Uvijek će tu ostati barem zrnce sumnje i neshvaćanja. ‘Zašto svemogući i apsolutno dobri Bog dozvoljava zlo’ uvijek će lebdjeti u zraku. Za neke će to biti dokaz nepostojanja (svemogućeg) Boga, za druge prvo pitanje koje će Mu postaviti jednom kad stanu pred Njegovo lice.
Ipak, postoji jedna stvar koja daje barem naznaku objašnjenja ovog misterija. Pitanje zla i nesavršenog svijeta je važno, ali nije ključno, nije ono izvorno. Pravo je pitanje – zašto je Bog uopće stvorio svijet i čovjeka? Kao svevremensko svemoguće biće, Bog to nije morao. Nisu ni čovjek ni bilo što drugo stvoreno bili potrebni kako bi zaokružili Njegovu savršenost, Bog je takav bio i bez toga. Čovjek je vrhunac Božje stvaralačke moći. Bog je čovjeka stvorio zato što je to htio, iz ljubavi. Isto tako, kao što ih je mogao stvoriti i ne stvoriti, Bog je mogao stvoriti i drugačiji svijet i drugačijeg čovjeka. Boljeg, plemenitijeg, u konačnosti i savršenog. No, bi li to on onda bio iskaz beskonačne ljubavi? Bi li taj programirani čovjek koji čini samo dobro bio u potpunosti slobodno biće. Slobodna volja jedno je od glavnih obilježja ljubavi. I kod nas ‘običnih’ ljudi, a očito i kod Boga. Kad nekoga voliš, ne možeš mu narediti nešto činiti. Možeš ga podučiti i usmjeriti, ali uvijek ćeš mu ostaviti barem mali dio slobode. Kako bi sam, svojom voljom, prionuo uz dobro. U tome je ključ cijelog ovog misterija, u slobodnoj volji.
Čovjek je odmah po stvaranju, kako piše u Knjizi postanka, od Boga dobio slobodnu volju kao najveći dar. I mogao ju je iskoristiti – po svojoj volji. Kao što može i danas. Čovjek je najvrednije Božje stvorenje, onaj kojemu su sva druga podređena. Može činiti velike stvari, može bližnjem biti najveći dar, ali se, nažalost, može pretvoriti u nešto što je teško nazvati i životinjom. Jer bi time uvrijedili životinju. Mislim kako je to ključna riječ – pretvoriti. Kad pogledamo bebu koja je tek došla na svijet, kako u tom biću vidjeti išta, osim dobrote, nevinosti i ljubavi? Čovjek se ne rađa zao. Rađa se s urođenom crtom grijeha zbog pada praroditelja, ali to ne može biti opravdanje za zlo koje čini. Činiti zlo je odluka, jednako kao i činiti dobro.
I sam rat je već dovoljno zlo, no to sam uvijek nekako i shvaćao. Smatrao sam to onom čovjekovom izvornom borbom za preživljavanje, borbom za životne vrijednosti i obranom onoga što smatra svojim. Ako ništa drugo, čovjekom se može manipulirati, u ratu pogotovo. Ali, brutalno iživljavanje i najsvirepiji mogući zločini nikad mi nisu išli u glavu. Nadam se kako nikad ni neće, jer kad bih to razumio, bio bi to znak za ozbiljno preispitivanje. Tu nikakvo opravdanje ne mogu naći, za to ne može biti kriv nitko, osim onoga tko je to učinio. Govorim, naravno, o onima koji su to počinili svojom voljom. To je valjda najniža točka na koju čovjek može pasti. Jedna krajnost su humanost i život dan za bližnjega, druga mučenje i monstruozno ubijanja bespomoćnoga.
Kad to čovjek vidi, logično je zapitati se: „Gdje je taj Bog, kako može dopustiti nešto ovako?“. No, čak i u tim trenucima opravdanih očaja i ljutnje, trebalo bi si pokušati osvijestiti kako Bog nije odgovoran za zlo. Bog je stvorio svijet i čovjeka, ali nije ih programirao na zlo, nije to Njegova volja. Bog je čovjeka obdario mnogim darovima i sposobnostima, dao mu je mogućnost činiti velika djela i svakim danom činiti ovaj svijet ugodnim mjestom za život.
U konačnosti, dao mu je slobodnu volju i savjest. A ta slobodna volja nekad, nažalost, rezultira teško zamislivom izopačenošću. U kojoj ne bi trebalo vidjeti dokaz kako Bog nije svemoguć i dobar ili kako uopće ne postoji, nego jedino i isključivo čovjekovu odluku.