PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Da vas netko pita; koja vam je godina bila najluđa u životu, biste li znali odgovoriti?
„Dvije i druga“ je započela fantastično, a tako se i nastavila; zanimljivo, intenzivno, uzbudljivo… Nakon odrađenih priprema s Cibalijom, koje sam vam u ovim kolumnama ukratko prepričao („Ukratko”!!? Kraće traje Gospodar prstenova, redateljska verzija, op. ur.), vratih se u stvarni svijet i svojim nogometnim obvezama u NK Dilj.
Poput „pete gardijske“ , Crjepari su marširali 3. ligom Istok i titulu osigurali već sredinom travnja, dok je na kraju prvenstva prednost iznosila 17 bodova, što je najveća razlika između prvog i drugog na tablici u povijesti tog ranga!
Međutim, zahvaljujući nesposobnom i neorganiziranom HNS-u, prvak 3. lige je, za ulazak u viši rang, trebao proći dvostruke kvalifikacije (?!), što je katastrofalan propis koji je, nažalost, do dana današnjeg ostao na snazi.
Taj podatak mi je stvarao dodatne bore oko očiju, u interesu mi je bilo da prvenstvo završi što prije jer sam već početkom ožujka posudio 10.000 kuna (?!?) i kupio avionsku kartu za Japan, ne bi li početkom lipnja uživo popratio Svjetsko nogometno prvenstvo u nogometu za nogometaše.
– Je l’ su određeni datumi kvalifikacija? – pitanje je koje sam, uz ono standardno „Je l’ ima ‘ko jači?“, upućivao na dnevnoj bazi, dosađujući svima u klubu, od spremištara Tome, preko suigrača do predsjednika Grizelja.
Ništa nisam prepuštao slučaju pa sam upalio svijeću kod Sv. Vinka Palottija da sve kompletno završi prije 1. lipnja i mog odlaska, a kako to obično biva, ubrzo je odlučeno da se uzvratna utakmicu, u slučaju prolaska prvog kruga, igra točno 2. lipnja!
Trener Marko Čužić je imao izuzetno težak zadatak držati nas nabrijane zadnjih mjesec dana, jer je prvenstvo odavno bilo riješeno, a koliko je u tome uspio govori podatak da smo kvalifikacije dočekali svježi, uigrani, raspoloženi i, možda najvažnije, maksimalno motivirani.
Prvi protivnik, Mladost Prelog, prvak 3. lige Sjever, na meč u Novo selo stiže kao lagani favorit pa je to, po nekoj nogometnoj logici, trebala biti napeta i neizvjesna utakmica, kako i priliči duelu dva prvaka.
Međutim, neizvjesnost je nestala otprilike prolaskom gostujućeg autobusa pored novoselske pumpe jer je već prvi set, ovaj, prvo poluvrijeme završilo 6:0! Koliki je to šok bio za goste, pokazuje i događaj s tribine gdje se predsjednik Mladosti, negdje u 30. minuti, javlja na telefon…
Glas s druge strane ga očito pita koji je rezultat, a on odgovara:
– Četiri nula…
Sugovornik, evidentno naviknut na pobjede, postavlja uobičajeno pitanje u tom trenu, a predsjednik, bijesan k’o Gattuso, ispaljuje:
– KAKO, ‘KO JE ZABIO??? GUBIMO ČETIRI NULA!!!
… i nasmijava čitavu tribinu!
Tekma završava s nestvarnih 7:0 pa trener Čužić pravi jedino logično u tom trenutku; sve igrače s dva žuta, među njima i vašeg kolumnistu, čisti od kartona i na uzvrat putujemo turistički.
Za one koji žele znati više, u Prelogu pobjeđujemo 3:4.
Ako piješ…
U očekivanju odlučujućeg dvomeča s Bjelovarom vrijeme kratimo poput Leeds Uniteda tih sezona; red treninga-red odmora-red noćarenja. I… Stvari se otimaju kontroli!
Slaveći neki rođendan nas par Kanovčana u pola 5 ujutro odlučuje otići na još po jednu u grad, a potom na vruće kifle na pijacu.
– Ja ću prvi Vespom… – promrmljao sam i, prije no što su me uspjeli zaustaviti, odjurih u svibanjsku zoru.
Momci koji su vozili iza mene kažu, i kunu se u majku, da je čudo nad čudima što sam uopće živ došao do mosta i da sam, izlazeći iz Ružine ulice na Genscherovu, bez kočenja, samo produžio i zabio se u ogradu.
Vespa je ostala zaglavljena među šipkama metalne ograde, a ja sam poletio zrakom i besprijekorno aterirao nosom na rosnu travu pokraj Bosuta.
Malo čega se sjećam od tog jutra, znam da su me momci odvezli kući i da blatnjav liježem u krevet, međutim, oka ne sklapam od bolova u nogama pa odlazim na Hitnu gdje dobivam dijagnozu:
sezona je za mene gotova!
Koliki je to hendikep bio za Dilj pred jednu od najvažnijih utakmica novije povijesti, pokušat ću objasniti rječnikom prosječnog kartaša bele;
da je nogometna ekipa špil karata, ja sigurno ne bih bio unter adutski, niti devetka, čak ni kec, ali nisam baš ni neka sedmica bundevska. Recimo, bio sam neka dama u adutu, netko bez koje možeš glatko proći, ali ti je drago kad je imaš u rukama/ekipi.
Prvu utakmicu igramo u gostima, u Bjelovar putujem navijački završavamo 1:1, tako da odluka o novom drugoligašu pada u Novom Selu.
Nemoj, sine, nikud ići
Paralelno s nogometnom dramom, odvija se još jedna podjednako napeta, ona navijačka…
Osim činjenice da jedva mogu napraviti nekoliko koraka u komadu, a treba putovati na drugi kontinent (i tamo danonoćno lutati), nervozu su mi pojačavale priče i reportaže iz Japana koje kao da su se natjecale koja će odbiti više putnika…
– U Japanu nema kruha!
– Jedno jaje košta 120 kuna!
– Bez 1.000 dolara ne možeš ući u zemlju!
– Ako imaš bilo kakvu kaznenu ili prekršajnu prijavu, deportiraju te!
Ovo zadnje je Ultrase posebno pogađalo jer smo tih dana mogli i bez kruha i bez jaja, ali bez prekršajne nikako. Raspitivali smo se u ministarstvima, konzulatima, muriji pa nam je čak i tadašnji načelnik PU Tomurad onako umišljeno, s visine, odbrusio:
– Bolje ni ne krećite na put, tko god je imao nekakav problem sa zakonom, bit će deportiran!
Sve gorenavedeno je utjecalo i na želju uobičajenih vinkovačkih vucibatina za odlaskom u nepoznato pa sam na kraju ostao jedini od standardne ekipe za gostovanja.
Ipak, kako je ovo malen grad, saznah da je let rezervirao i Kaja, prijatelj iz nogometnih dana, a da u Beč na avion dolaze Tile i Pančo iz Berlina.
Te subote spakirah ruksak i vreću za spavanje, izljubih se sa starcima koji su plakali kao da odlazim u Pojas Gaze, spremih putovnicu i zavidnu svotu od 170 američkih dolara pa lagano, šepajući, niz Štamparovu ulicu.
Osjećao sam se kao Frodo Baggins jer sam u ruksaku, uz dvoje havajke, četkicu za zube, paštetu i posuđenu Moksinu trenerku, nosio i dva najvrjednija vinkovačka navijačka artefakta; transparent Vinkovci „sa srcima“ i Ultras trobojnicu.
Pretežak teret, pokazat će se kasnije!
Na vinkovačkoj štajgi me čeka odbor za ispraćaj, sjedam na vlak za Zagreb i uplašen krećem u nepoznato…
NASTAVIT ĆE SE….
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.