PIŠE: Ante JUKIĆ
Ako baš tog dana niste slavili rođendan ili obilježavali neku drugu obljetnicu, većina vas sigurno ne zna što je radila 22. rujna 2010. godine. Ipak, postoji jedna hrabra četa, mahom Nuštaraca, koja se jako dobro sjeća gdje je bila i što je radila te srijede prije sad već 14 godina. A kao da je jučer bilo…
Znamo svi kako uglavnom izgledaju utakmice Kupa između velikih favorita i autsajdera. Favoriti istrče u promiješanom sastavu, koliko god to ne htjeli naglas reći, čuvajući se za puno važnije utakmice, no i takav pristup bude im dovoljan za sigurnu pobjedu. Autsajderi se drže nekad kraće, nekad duže. Nekad razlika ne semaforu bude podnošljiva, nekad to izgleda malo ružnije, ali poraz je neminovan. Dogode se, doduše, ponekad iznenađenja, zbog kojih Kup ima tu posebnu draž i zbog kojih treneri favorita nekad pušu i na hladno.
Tako je razmišljao i Zoran Rubić, nekad pouzdani prvoligaški igrač, a tada mladi trener na početku karijere. Tog 22. dana rujna mjeseca, godine Gospodnje 2010., Rijeci je u susretu šesnaestine finala Kupa Hrvatske suprotstavio najjači sastav, koji je na teren izveo kapetan Ivan Butko. Čovjek srca hrabrijeg od Mela Gibsona, čovjek koji živi za Nuštar kao malo tko. Nije trener Nosterije želio ništa riskirati, bez obzira na to što je njegovu momčad samo nekoliko dana kasnije čekao prvenstveni derbi u Gunji. Kao da je predosjećao Kizo što bi se moglo te srijede dogoditi na nuštarskom Parku prinčeva.
Početak utakmice ničime nije odavao kakvo se iznenađenje sprema. Nosteria je očekivano zagospodarila travnjakom, golovima Josipa Sabljića i Domagoja Kneza povela 2:0 i misli Nuštaraca već su lagano počele ploviti prema Gunji. A onda, kao grom iz vedra neba, Kup je još jednom pokazao svu svoju ćud. Rijeka je do odlaska na odmor prepolovila zaostatak, a onda u nastavku s tri pogotka šokirala domaćine i ostavila ih bez plasmana u osminu finala, koji je bio već unaprijed upisan. I sve to igrajući s igračem manje još od završnice prvog poluvremena. Konačan rezultat, Nosteria – Rijeka 2:4. Nevjericu i očaj na licima igrača Nosterije bilo je teško opisati, svi su bili svjesni kako će ovaj poraz trajno ostati urezan u povijesti Nuštra. S druge strane, slavlju Riječana nije bilo kraja. Ono što je trebao biti put bez nade i suočavanje s neminovnim porazom, na kraju se pretvorilo u jedan od najvećih uspjeha kluba u povijesti.
Kao utjeha Nosteriji iz ove utakmice ostaje gol za 2:0, bila je to kontra koja se i danas proučava na nogometnim akademijama diljem svijeta. Rijeka je imala korner, a samo 15-ak sekundi nakon tog udarca iz kuta lopta se našla u njihovoj mreži. Sve su Nuštarci u toj akciji izveli savršeno. Od izbijanja lopte iz šesnaesterca, pa do završnog čina, sve u punoj brzini. A taj završni čin posebna je priča, zbog koje se Andro Švrljuga još uvijek noću budi s bolovima u leđima. Domagoj Knez primio je loptu na rubu šesnaesterca, potom driblingom slomio riječkog igrača, a onda kirurški precizno pogodio suprotni kut za erupciju oduševljenja gledatelja na Parku prinčeva. Za njih je to bio trenutak savršenstva, za strijelca tek običan dan u uredu.
E da, kakav je igrač bio taj Dodo. Po prezimenu samo Knez, a zapravo neokrunjeni kralj Nuštra. Nema što, dobar je ovaj visoki plavi iz Cityja, zna momak zabiti, ali, ruku na srce, zna čudo toga i promašiti. Nije baš da mu treba jedna prilika za gol. Knezu, pak, te rane jeseni 2010. dovoljna je bila samo jedna, a često i niti jedna prilika, čovjek je tresao mreže kao od šale. Protiv Novalje, Rijeke, Borova, Vuteksa, Vrbanje, Drenovaca… Desnom, lijevom, glavom… S gol-crte, unutar i izvan šesnaesterca, škaricama, petom… Nije bilo te pozicije i tog načina na koji nije mogao zabiti.
Kad se Nosteria mučila, kad je izgledalo kako neće postići pogodak sve da se igra do sutra, pojavio bi se on i riješio utakmicu. Svima koji su tada pratili nuštarsku momčad još uvijek je urezana scena iz vukovarske Rupe, s uvijek teškog i tenzijama nabijenog okršaja protiv Vuteksa. Igra se drugo poluvrijeme, na semaforu je ‘nula’ i sve miriše kako će tako i ostati do kraja, ali onda Dodo u jednoj naoko bezopasnoj situaciji izmisli gol i izazove delirij među gostujućim navijačima. I tada, uslijed tog zajedničkog slavlja igrača i navijača urušava se dio tribine, kao na nekom južnoameričkom derbiju. Baš scena za pamćenje.
Stvarno je Knez bio igračina, rasni strijelac kakvih je danas sve manje. Da je barem upola bio gladan treninga, kao što je bio gladan golova, gdje bi mu bio kraj. Ili da je barem bio upola doslovno gladan. No, to onda ne bi bio Dodo, to onda ne bi bila ta karizma i osobnost, to onda ne bi bila ta legendarna nuštarska ‘sedmica’. Nikad nisam igrao nogomet, niti sam ga previše volio, ali kad slušam one koji su igrali s Dodom, dođe mi žao što nisam ganjao tu čarobnu ‘bubamaru’. Što nisam barem pola sata proveo na terenu s takvim genijalcem. A ne mogu ni zamisliti kako bih se osjećao da sam odigrao samo minutu te povijesne utakmice s Rijekom i dijelio svlačionicu s takvim veličinama, kao što su Cane, Jota, Gile, Tuca, Kruno, Dodo, Antač, Šimba, Šarac, Krešo, Feco, Zvone, Marša, Lonki, Mane, Štiva i Jole. Kakva bi to čast bila, kakav doživljaj…
