PIŠE: Ante JUKIĆ
Božićno vrijeme započinje s prvom nedjeljom došašća, kad Crkva u prvi plan stavlja svetog Ivana Krstitelja i njegov navještaj Kristova dolaska u propovijedima na Jordanu. Simbolično, na Jordanu se obilježava i kraj božićnog vremena, ponovno s Ivanom i Isusom u glavnoj ulozi. U Katoličkoj Crkvi blagdan Kristova krštenja slavi se prve nedjelje nakon Bogojavljenja, te se nakon njega ponovno vraćamo u ‘vrijeme kroz godinu’.
I dok je u došašću glas koji viče u pustinji govorio o Mesiji koji ima doći, danas taj Mesija stoji pred njim. Krist je Bog, On je sam krštenje, ali ipak kao i većina ljudi onoga vremena dolazi Ivanu Krstitelju na Jordan. Prema izvještajima iz Evanđelja, kad je Isus izašao iz vode, ugledao je otvorena nebesa i Duha Svetoga u obliku goluba kako silazi na njega, dok se s nebesa začuo glas: „Ti si Sin moj ljubljeni, u tebi mi sva milina“. U činu krštenja objedinjena je Kristova ljudska i božanska narav, te je i ‘službeno’ započeo svoje djelo spasenja koje će okončati smrću, uskrsnućem i uzašašćem na nebo.
Krštenje je jedan od svetih sakramenata. Prvi, a mogli bi reći i najvažniji, jer ovim činom čovjek postaje dijelom Crkve. Značenje krštenja nije samo simbolično i formalno, nego i duboko teološko. Po nauku Katoličke Crkve, krštenjem se čovjek čisti od Istočnog grijeha te si otvara vrata spasenja. Zbog toga su se nekad, dok je smrtnost novorođenčadi bila velika, djeca krstila odmah po rođenju. Danas to uglavnom nije slučaj, no svakako je bolje što prije pristupiti ovom sakramentu.
Tema krštenja česta je u razgovorima vjernika, ali rekli bi još i više onih koji se takvima ne smatraju. Zanimljivo, no tako to valjda ide. Postavlja se pitanje – koliko smisla ima krstiti malo dijete i tako mu nešto nametati, nije li bolje pričekati punoljetnost, pa neka ono samo odluči želi li se krstiti? Treba uvijek reći, radilo se o krštenju ili bilo kojoj drugoj temi iz ove domene. Krštenje nije obavezno, ni u ranoj dobi, ni bilo kad u životu. Ako roditelji ne žele krstiti dijete, ne moraju to učiniti. Kao što to ne mora učiniti ni dijete samo jednom kad odraste.
Što se katolika tiče, ako osjećaju i žive svoju vjeru, roditelji bi trebali krstiti svoju djecu u najranijoj dobi. Ova teza s čekanjem do punoljetnosti i nenametanjem svojih uvjerenja djeci meni osobno nikad nije bila jasna. Pa svi roditelji ‘nameću’ puno toga svojoj djeci, taj proces često se naziva i odgoj. Uče ih osnovnim životnim vrijednostima, lijepom i pristojnom ponašanju, školuju ih, dozvoljavaju im i zabranjuju neke stvari. U konačnosti, daju djeci i ime, ne pitajući ih što oni misle o njemu. Očito je, dakle, kako roditelji puno toga čine u ime svoje djece, pa se i krštenje može gledati kroz tu prizmu. Da nije tako, dijete bi nakon rođenja mogli staviti u stakleno zvono, izolirati od svega i pustiti ga tako čekati 18. rođendan. Koji ne bi dočekalo, budući da ga ne bi smjeli ni hraniti. Jer, kako roditelj uopće zna da dijete želi biti hranjeno i održavano na životu?
U konačnosti, čak i ako dijete nakon krštenja odluta od Crkve i taj čini kasnije bude smatrao promašenim, ništa mu se neće dogoditi. Nije to nešto što bi mu na bilo koji način otežalo život. Krštenjem ni dijete, ni roditelji ništa ne mogu izgubiti, a mogu dobiti puno toga. Parafrazirajući jednu poznatu izreku, mogli bi reći: „Kršten, spašen“.
Zato je krštenje važno, zato je ono važnije i od rođenja. Mnogi vjernici znaju datum svog krštenja i pristupaju mu s većom pažnjom nego samom rođendanu. S druge strane, postoje i oni koji ne znaju kad su kršteni, ni oni sami, ni njihovi mali kumovi koje su možda držali u naručju. Trebalo bi o ovome razmisliti, jer krštenje je puno više od tradicijskog običaja…