PIŠE: Ante JUKIĆ
Kažu, tko pjeva, zlo ne misli. Isto tako, kažu i kako glazba spaja, a ne razdvaja. Ne znam, možda to i je tako u nekom (nepostojećem) svijetu, ali u Hrvatskoj sigurno nije. U to smo se ponovno mogli uvjeriti i posljednjih dana. Kod nas zlo ne misli samo onaj koji ne misli, sve ostalo može se protumačiti kako kome odgovara. I kako to obično biva, i ovdje se u dijelu javnosti koriste različiti aršini, ovisno o tome koliko nam je netko ideološki blizak. Pa su tako neki uvijek na tapeti, a neke se nikad ne propitkuje. Jedna od tih je i gospođa koja će ovog vikenda održati koncert u Osijeku.
Dotičnu bih svrstao u grupu onih koji su šutjeli onda kad su trebali govoriti. Kad su trebali jasno dignuti glas. A ova se, zanimljivo, baš diči tim glasom. Šutnja je trajala sve dok se situacija nije raščistila, dok stvar nije pomalo otišla u zaborav. Onda se počela javljati, ispočetka stidljivo, pa sve više, da bi na kraju došli do ovoga što imamo danas. Ima je na sve strane, iskače iz paštete, puni su je mediji, pune su i dvorane u kojima nastupa. Ako to gledamo kroz političku prizmu, malo mi je to licemjerno. U redu, nije ona kriva za ono što je bilo, ali očekuješ barem nekakvo posipanje pepelom ili ispriku što si šutio. Ne možeš se tek tako pojaviti i ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Osobno mi to i ne smeta toliko, no u potpunosti razumijem ljude kojima smeta. Toliko o politici.
Ako gledamo čisto glazbeni (muzički) izričaj, meni se to ne sviđa. Parafrazirat ću jednog uvaženog političara i njegovu izjavu uoči dočeka rukometaša u Zagrebu: „Dotična nije moj izbor. Ni ideološki, ni glazbeni.“. Mogao bih, nadalje, parafrazirati i njegovu drugaricu, pa reći: „Srce i duša me bole, kad vidim ljude koje pohode ovakve koncerte.“. I to je ukratko moje mišljenje o ovoj vrsti glazbe. Hvala, ali ne, hvala.
Kad maknemo u stranu ukuse, jer o njima se, tako kažu, ne raspravlja, dolazimo do ključne stvari u ovoj priči. O tim famoznim dvostrukim kriterijima. Neovisno radilo se o ovoj, kako je nazivaju, ‘superbaki’, ili njezinoj mlađoj kolegici koje puni Arenu jednako uspješno kao rukometaši. Nikad u javnosti nisam čuo da se takva vrsta glazbe dovodi u pitanje, da se traži zabrana nastupa za takve izvođače. Naravno, kad kažem ‘javnost’, mislim na njezin ‘napredno-progresivno-tolerantni’ dio, koji se predstavlja vrhovnim moralnim autoritetom i sucem koji će prosuditi što je u Hrvatskoj dozvoljeno, a što nije. Nisam čuo ni da bi trebalo bojkotirati glazbene nagrade, ako se ovakvi izvođači nađu u konkurenciji. To je ono što smeta meni, a vjerujem i dobrom dijelu Hrvata.
Znači li to, da bi ovakve koncerte trebalo zabraniti? Ovakve izvođače javno prozivati i medijski šikanirati? Apsolutno ne. Ja prvi to ne bih htio. Bio bi tad isti kao oni koji mi u ovoj državi najviše smetaju i protiv kojih se borim. Stvari su tu jednostavne. Tko voli, nek’ izvoli. Neka sluša, ako mu se sviđa. Tko ne voli, također ima izbor. A tko je razočaran što ovakva vrsta glazbe danas u Hrvatskoj ima toliko publike, neka se zapita kako je uopće do toga došlo.
Educirati – da. Nuditi kvalitetnije sadržaje – da. Odgajati i usmjeravati na drugačije vrijednosti – da. Ali, zabranjivati, nikako. To ostavljam demokratima i borcima za slobodu izražavanja.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.