PIŠE: Mladen KEVO
Bio je izmak siječnja 2025. godine. U Hrvatskoj nikako nisu se slijegali dojmovi od trijumfalnog reizbora aktualnog Predsjednika Republike za Drugi predsjednički mandat, koji je postotkom dobivenih glasova nadmašio čak i izborne rezultate birački i povijesno nedodirljivog Vrhovnika. Sjedio je u njegovom predsjedničkom kabinetu, na I. katu Predsjedničke rezidencije na Pantovčaku. Pili su kavu i razgovarali žučno. O čemu? A o čemu bi, o Politici. Onda mu je Predsjednik mirno rekao: `Trebaš mi i za Drugi mandat`!
To mu je bilo u rangu visokog državnog odličja. Za ovu suradnju moglo se slobodno upotrijebiti onaj stih: `Njihovo poznanstvo dugo je pripremano`. Budućeg Predsjednika promatrao je pomno još od 2007. godine, kad je pratio Gradonačelnika kao kandidata na Konvenciji za šefa najveće oporbene stranke. Iako još golobrad – pomeo je i Bandića, i Željku, i Tonina. No, tad mu se on učinio nekako `svadljiv i konfliktan, arogantan i umišljen`. Onda mu je njegov povjerljivi prijatelj Zdravko, gradonačelnikov Savjetnik rekao:
`Nemoj uopće gledati dojam; ne ocjenjuj mu ton glasa ni izraz lica. Nego, pozorno poslušaj što govori i pažljivo proanaliziraj, svaka mu je na mjestu`. Učinio je tako; jednom, pa još jednom, pa još jednom, desetak puta. I svaki put, tražeći mu dlaku u jajetu, jedan jedini zarez da nije na svom mjestu – zaključio bi uvijek isto: Sve mu je na mjestu! Onda ga je Valtura prekinula i omela; potrgavši sve niti njegovog javnog života, sa svima dotad oko sebe – i u Zagrebu, i u Slavoniji. Vratio se, pribrao, konsolidirao.
I u Proljeće 2013. sam je sebi rekao: „Vrijeme je da krenem dalje, od u međuvremenu iskrslih nitko mu nije ravan na javnoj sceni. Vrijeme je da ga `odaberem` – pa ćemo vidjeti hoće li na kraju tog teškog, gotovo nemogućeg puta i on mene možda odabrati“. Raditi za Njega, definitivno, bilo bi `završno zakucavanje trice s centra – moje karijere`. Da bi upravo On bio dovoljno vrijedan savjetnički mu, stručno analitički i suradnički služiti, `odabrao` ga je te, 2013. godine. Ovaj njega odabrat će sedam godina kasnije.
Kao bivši hrvatski ratni izvjestitelj iz Istočne Slavonije, vrlo upućen u to stanje, napisao mu je `Analizu rizika od implementacije Ćirilice u Vukovaru`. Tajnica mu je potvrdila kako ju je Premijer primio, pročitao i da se zahvaljuje. OK. Nije se više morao držati izreke `prvi se mačići u vodu bacaju` iako bi ona `prvo pa muško` bila preuranjena i presmiona. Onaj prvi, presudni, signal odaslan mu je. Nastavio je pratiti, analizirati i slati. Znao je koliko je teško `vratiti se u igru` a on to želi na onoj najvišoj razini: `Level 7`.
Ali je vjerovao kako bi u tome ipak mogao uspjeti. Držao se stava Bernarda Showa: `U životu čovjek se jedino na sebe smije osloniti, a i to ne previše`. Mudra slavonska Doktorica književnosti, njegova duhovna mentorica, bez čije potpore i smjerokaza njegovih pet knjiga ne bi ugledale svjetlo dana, jednom je prilikom skinula svoje doktorske očale, pogledala ga pozorno i rekla mu: `Radite, radite, samo radite, najbolji ste kad radite`. Radio je. Sustavno, planski, disciplinirano. Radio je godinu, pa još godinu, pa još godinu.
Znao je unaprijed kako će u svom poslu, za to, morati biti Vrlo dobar. Nakon godinu dana shvatio je da to nije dovoljno. OK, bit ću Odličan. Nakon još godinu shvatio je da ni to nije dovoljno. Ukoliko ja to mogu, a ne znam mogu li više ili sam već dosegnuo osobne limite, ali ukoliko to mogu (a ništa me ne košta taj zadnji napor) da bih bio prihvaćen i odabran – u tom što radim – moram biti Najbolji. Tri se godine dokazivao. Javila se Tajnica i priopćila mu je: sutra u 11 Šef vas poziva na kavu u njegov ured.
Ušao je: suočili su se, pogledali u oči i to je bio `kraj priče`. Odnosno, to je bio kraj dokazivanja. Priču je tek trebalo ispisati. Bio je uz njega i kad je izgubio premijersku vlast. Bio je među prvima koji su mu rekli da se treba kandidirati za Predsjednika. Bio je najjači lobist da ga podrži jedna politička grupacija. I među onima koji su mu pomogli u kampanji za pobjedu nad `Koli` – za Prvi mandat… Postao je `dio tima od desetak znalaca`, ali za područje koje je pokrivao – jedini. To mu je bila ona konačna potvrda. Može!
Sad je, pet godina kasnije, bio u krugu svega pedeset onih od rodbine, najbližih prijatelja i suradnika, koji su izvan dužnosničkog protokola – dobili pozivnicu na Inauguraciju. Vratio se! Zavidni, ograničeni, provincijalni lokalni kokošari minirali su ga da ne dođe prije 20 godina služiti Tuđmanu. Tamo je sad bio. Služio je Milanoviću. Njihov izbor, u kom bilo je ispunjene pravde. Nije bilo trijumfalizma ali ga je osjećaj kako je tu zasluženo dospio duboko prožimao. Najslađe su one pobjede za koje se pomučite do krajnjih granica.
Cijena? Cijena je bila u sedam godina na dnevnoj i noćnoj razini u poslu pred kompjutorom provesti godinu dana, odnosno četiri do pet sati dnevno. Ali njemu to nije bila ni noćna mora ni napor. Imao je neugasivu strast raditi u svom poslu. U tim godinama glavni mu je izazov bio kako platiti Internet i Mobitel, koji bi mu se `užarili` od posla. I onaj najteži dio: Obitelji objasniti da je to jedini put; može nastaviti razvoziti smrznutu govedinu na pola radnog vremena za 2.000 kuna, ali – tu – `kruha nema`…
I još nešto. Radio je već za sposobne, i pametne, i prodorne ljude. Za vrlo sposobne, i vrlo pametne, i vrlo prodorne. Ali nikad se ni uz jednog od njih nije osjetio intelektualno inferiornim. Nije se tako niti sad osjećao. U njemu najjačem području, analizi političkih procesa, osjećao je da je `ispred šefa`, jer da nije tako ovaj ga ne bi ni držao uza sebe; on nije bio od onih koji suradnike angažiraju da mu hvale pamet. Ali je bilo područja u kojima je Ovaj bio debelo ispred njega: u Pravu i u Međunarodnoj politici.
Sad, na Inauguraciji kod Predsjednika 2025. godine, isto kao na Domjenku kod Vrhovnika 1996. `Bilo je tu: mladih prelijepih dama sa svečanim haljinama i besprijekornim toaletama. Bilo je tu barmena, i švedskih stolova, i plata, i kristala, i lososa, i kavijara, i pršuta, i kulena, i guščje paštete, i kamera, i odojka, i janjetine na žaru, i teletine ispod peke, i maslina, i očišćenih lješnjaka, i badema, i dobrih sireva, i još boljih vina, i finih kanapea, i biranih kolača, i punčeva, i likera, i frapea, i sladoleda, i hladnih ,i toplih predjela svih vrsta…`.
Onda je bilo Tisuću pozvanih, a sad samo Stotinu! Onih, onda najbrojnijih, iz `Tko je jamio jamio` ekipe, ovdje uopće nije bilo. Nisu mogli podnijeti razmjere poraza svog kandidata pa su glumatali uvrijeđene frajle. No, niti je itko primjećivao kako ih nema, niti su kome oni nedostajali. Ali je i ovdje bilo nekoliko proslavljenih generala iz Oluje, s Prvim među njima, oko kog su se svi tiskali nastojeći napraviti selfie s njim. Predsjednik odisao je zadovoljstvom. A Prva dama? Ah, Prva je dama živjela san svake žene.
A on? On se čudio: `kakvi su im to mikro kolačići na kanapeima, pa tu ni za pod zub nema, pa dođite, odnosno doći ćete Predsjedniče u Slavoniju – da vidite što je kolač i što je gozba…`. Od vremena kad je u ovo krenuo Portali prestali su biti glavni. Ostali su važni, vrlo važni. Ali su Društvene mreže u međuvremenu zagospodarile medijskom galaksijom čovječanstva. No, niti mu je ta promjena teško pala, niti mu je prilagodba bila problem. Imao je on svoju dobitnu formulu. Zvao ju je: `16 tisuća + 3u1`?!
Šesnaest je tisuća koraka oštrog hoda radio `Poučnom stazom`, financiranom sredstvima EU u svojoj Privlaci. A 3u1 bila je Nescaffe pod sjenicom, prije nego bi sjeo pred kompjutor – u svoj `Ured od Doma`. Na `pedometar` bio je na razini 17, manje od 100 km dijelilo ga je da prehoda cijelu Afriku, od Kaira do Capetowna. Kad bi ga svježi zrak ravnice u poljima i kroz šumu prožeo, kad bi tijelo i mozak napunio kisikom, osjetio bi onu razinu mentalne bistrine te će i danas `Predsjednika iznenadit nečim pametnim`.
Kao i kad je krenuo na studij u Zagreb tako i sad po Povratku: `Bilo je vrijeme da se pozabavi sa svojim snovima. Bilo je vrijeme da krene u susret vlastitim idealima. Bilo je vrijeme za njegovo vrijeme. Imao je opet onaj osjećaj da bi i planine, valjda, mogao pomicati! ` Latinsku izreku `Donec eris sospes, multos numerabis amicos, Tempora si fuerint nobila, solus eris` (Dok budeš sretan, imat ćeš mnogo prijatelja; ako nastupe zla vremena bit ćeš sam) za koju mlad nije znao, upoznao je dobro. Imao je opet prijatelja…
Nakon trideset godina, u dvorištu njegovog Djetinjstva i njegove Mladosti, začuo se zvuk tamburice. Za kraj Kolinja, nakon večere, u radionici koju si je podigao na mjestu starih svinjaca, opet `Igralo se i pivalo tako ko da niko nikad umrit neće`. Za sve dobre Priče vrijede tri poučka; Početak je nevažan, Zaplet je neizbježan, Kraj je jedini važan`. U ovoj Priči, čiji je glavni junak sam sebi izgledao kao antijunak on je odlučio kako će Priča imati sretan kraj. Sve Vas on poziva: Ispišite Vaše priče sa Sretnim krajem! Moguće je…
P. S. Eto, drage moje i dragi moji: u vremenu u kojem je normalno, čak i `cool` na Facebooku objaviti sve; odreći se svake osobnosti i intimnosti – do razine da se i na objavu zdravstvenog kartona s neizlječivom bolešću lajkovi skupljaju, bilo je potrebno da i moja malenkost, kao `veliki kritičar svih i svega` malo i sebe u ogledalo pogleda. Priznajem, nije bilo jednostavno, teže nego li sam očekivao. No, da bih sa svojim stavovima mogao stajati pred Vama – bilo je nužno. Trudio sam se da ne bude patetično, u čitljivoj formi; `kuhare` onog što su mi zakuhali poštedio sam maksimalno koliko je bilo moguće, jer nije stvar u poravnavanju računa. Bit je da se ne foliramo, da budemo to što smo i kakvi jesmo `pa kom pravo, a kom krivo`. Toliko o tom. A sad idemo dalje. Tema je napretek; nakon 80 kolumni – nisam se umorio. Iako se silno trude nisu nas ugasili. Ni neće…