PIŠE: Ante JUKIĆ
Dvije su čežnje godinama morile naš narod, Pelješki most i povratak Zvonimira Bobana u hrvatski nogomet/Dinamo. Most smo dočekali nedavno, a ovih smo dana dosanjali i drugi san. Evo Zvone Bobana tamo gdje mu je prirodno i mjesto.
Moram priznati (zapravo, ne moram, ali želim), nikad mi nije bio jasan taj, gotovo pa mitski status Zvonimira Bobana. Naravno, puno toga je do ‘one’ neodigrane utakmice s Crvenom zvezdom, no o njoj nešto poslije. U prvom redu pozabavio bih se utakmicama koje je Boban odigrao.
U Dinamo je došao još praktički kao dijete. Odmah je pokazao o kakvom se igraču radi, ubilježio je nešto više od 100 nastupa u plavom dresu, i taj dio njegove igračke karijere sigurno zaslužuje ‘palac gore’. Ipak, prekratko je to trajalo, da bi ga mogli smatrati igračem koji je u Dinamu ostavio ogroman trag.
Svoje najbolje igračke godine, kad je klupska karijera u pitanju, dao je Milanu. Iako boravak u tom velikom talijanskom klubu nije ključan za priču o Bobanovom doprinosu hrvatskom nogometu, recimo kako je i tamo bio odličan, ali ne baš toliko dobar i važan kao što se nekad zna prikazivati. U to vrijeme još uvijek je vrijedilo pravilo o ograničenom broju stranaca u momčadi, a Boban uglavnom nije bio onaj koji je neprikosnoven. Dojma sam kako se njegova uloga u Milanu ipak malo precjenjuje.
Ostaje nam još reprezentacija Hrvatske. Zvone je bio kapetan, lider, neosporna je njegova uloga u uspjesima Ćirinih Vatrenih, ali bilo je još igrača s jednakim, pa možda i većim doprinosom. Teško je tu biti do kraja objektivan, svatko vidi stvari drugačije, ali kad se sjetim tih vremena, prvo mi na pamet padaju Šukerovi golovi, Bokšićeve predstave u onim razdobljima kad nije bio ozlijeđen i Asanovićeve asistencije i općenito nastupi na velikim natjecanjima. Boban mi je uvijek bio, onako, dobar, ali nemam neke slike njegovih igara duboko urezane u pamćenje. Recimo, gledamo li njihove karijere, Boban je sigurno imao veću od Asanovićeve, no ako uzmemo u obzir ono što su dali u reprezentativnom dresu, za mene je Aljoša tu ispred Zvone.
I kad onda zbrojim Bobanov učinak u Dinamu i reprezentaciji, ne vidim učinak vrijedan tolikog divljenja, tolikog da bi se od njega pravio mit. U Dinamu nije igrao toliko dugo, a u reprezentaciji nije bio bolji od ostalih. Sve ovo je, naravno, samo učinak na terenu, ali jasno je kako kod Bobana postoji i ta dodatna dimenzija.
Tu bih se sad vratio na povijesnu neodigranu utakmicu protiv Zvezde i najvažniji udarac u Bobanovoj karijeri. Ne treba uopće naglašavati značaj tog trenutka u hrvatskoj povijesti, ali i taj događaj s vremenom je poprimio elemente mita. To ne kažem ja, to je upravo Boban znao reći u svojim sjećanjima na tu utakmicu. Ponavljam još jednom, Zvone je svojim skokom učinio puno za Hrvatsku, no reći kako je rušio Jugoslaviju je ipak malo pretjerano. U konačnosti, on sam je i nakon tog događaja igrao za tu Jugoslaviju, to je činjenica.
A činjenica je i kako Bobana nakon oproštaja od reprezentativnog dresa nije bilo bilo u našem nogometu. Iako ga se neprestano prizivalo, gotovo pa molilo. Netko će danas istaknuti njegov angažman u Fifi, Uefi, Milanu, navodeći to kao glavne reference, dok će drugima upravo to biti sporno. Takvi će reći: „Sad kad je svugdje dobio ‘košaricu’, dobar mu je i naš nogomet“.
Neki Dinamovi navijači dočekuju ga raširenih ruku, drugi su skeptični. I prema Bobanu, i općenito prema angažmanu klupskih legendi. Sve to lijepo izgleda i zvuči, no ima puno primjera koji su pokazali kako legende ne jamče – ništa. Konačno, skeptici će se upitati i zašto je Boban došao baš sad? Što se to u Dinamu promijenilo, kakvi su se uvjeti stekli, da bi, nakon dugogodišnjeg odbijanja, ‘Plavi 10’ konačno popustio?
Osobno, drago mi je vidjeti Zvonimira Bobana u našem nogometu. Trenutno u Dinamu, a poslije možda i na nekoj funkciji u Savezu. Ako niz zbog čega druga, onda zato da konačno i tu temu maknemo s dnevnog reda. On odstupa od one uobičajene slike koju imamo o nogometašima, dokazao se i ostvario i izvan terena, za takve uvijek ima mjesta. To nije i nikad nije bilo sporno.
Meni je, eto, samo malo prenaglašena slika koja se u dijelu javnosti stvorila oko njega. U kojoj je on gotovo prikazan kao božanstvo u kojeg molećivo gledamo, čekajući kad će se smilovati i konačno ispuniti našu dugogodišnju želju. Zvone je znao komentirati stanje u našem nogometu, ali uvijek nekako uvijeno i u rukavicama, nije se previše ‘štel miješati’. Nije preuzeo odgovornost. Kao da nije želio na kocku staviti status koji je imao. Sad je konačno presjekao, i od ovog trenutka ušao je u često kaotičan svijet u kojem će mu se suditi na osnovu rezultata. Često i kratkoročnih, bez previše vremena i prava na pogreške.
Zvonimir Boban od sada više nije legendarni kapetan Dinama i hrvatske reprezentacije, simbol borbe protiv bivšeg režima i dugogodišnji igrač talijanskog velikana. To mu nitko ne može oduzeti, ali ta knjiga je zatvorena. Počela je njegova druga karijera, pa nam ostaje vidjeti kakve će odluke donositi i kako će se nositi s kritikama i svijetom u kojem zaista ima svega. A svakako me zanima i hoće li za njega vrijediti isti kriteriji, ili će mu se ipak malo gledati kroz prste…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.