Dana 28. svibnja 2005. godine u posljednjem prvenstvenom kolu Hajduk je na Poljudu svladao Varteks sa 6:0 i osigurao svoj šesti naslov prvaka u samostalnoj Hrvatskoj. Taj datum, od kojega će se uskoro navršiti puna dva desetljeća, stoji kao svjetionik Hajdukove bogate povijesti, zasljepljujuće svijetli i magnetski privlači, naravno zato što mu je bio – posljednji.
Evo, i danas, kada je zastor na prvenstvo 2024/25. spušten, Hajduk je dosljedan sebi; on se neće dokopati naslova ni ove godine, prepuštajući ga konkurenciji praktički prije „isteka vremena”, bez puno nade u posljednjem kolu.
Ispraćajući još jednu promašenu Hajdukovu sezonu, red je da – s obzirom na okruglu obljetnicu gubitništva – napravimo kratku retrospektivu Hajdukovih protagonista u posljednjih dvadeset godina.
Hajduk je svoj posljednji naslov prvaka osvojio u sezoni 2004/05. u kojoj su u prvenstvenim utakmicama participirala 33 nogometaša, zaključno sa spomenutom utakmicom s Varteksom. To su (u zagradama je broj nastupa): Dragan Blatnjak (27), Hrvoje Vejić (27), Mladen Bartulović (26), Tvrtko Kale (26), Luka Vučko (24), Dario Damjanović (22), Tomislav Bušić (21), Mario Grgurović (21), Almir Turković (21), Mate Dragičević (19), Mato Neretljak (18), Tonči Žilić (17), Pablo Munhoz (17), Nenad Pralija (16), Tomislav Rukavina (15), Ivan Leko (14), Vlatko Đolonga (13), Niko Kranjčar (13), Krunoslav Lovrek (13), Petar Šuto (12), Natko Rački (11), Frane Čačić (9), Bulend Biščević (8), Vladimir Balić (6), Danijel Hrman (6), Mario Carević (5), Frane Lojić (4), Darko Miladin (4), Mirza Mešić (3), Ferdo Milin (3), Nenad Vučković (3), Suad Filekovič (2), Zoran Roglić (2).
Od tada, dakle od početka sezone 2005/06. sve do dana današnjeg u Hajdukovom dresu zaigrala su – barem jednu utakmicu ili jednu minutu – ukupno 274 nogometaša koji se nisu uspjeli osladiti naslovom prvaka!
U tu respektabilnu kvotu od 274 gubitnika nismo ubrojili 22 sretnika koja su sudjelovala u tituli iz 2005. godine (čak 11 ih je otišlo kroz tu šampionsku sezonu ili nakon nje), te osvajače naslova prvaka iz 1995. (Erceg, Pralija), iz 2001. (Pletikosa, Deranja, Hrgović, Musa, Andrić) i iz 2004. godine (Z. Runje, N. Jelavić). Svi nabrojani titulari nastupali su za Hajduk i u ovom sušnom razdoblju između 2005. i 2025. godine.
Nemamo problem konstatirati kako je Hajduk kroz sve ove godine neko vrijeme živio u razdoblju mraka, onoga kojega se povezuje s Mamićevom vladavinom hrvatskim nogometom. Uzmemo li kao referentnu točku okončanja te vladavine – ili barem slabljenja njegovog utjecaja – ljeto 2018. godine kada je Mamić pobjegao u BiH, iza Hajduka je opet sedam sušnih sezona. Ili, konkretnom brojkom, 96 gubitnika na terenu.
U periodu 2005.-2025. bijele su vodila 32 trenera, devetorica u dva navrata: Miroslav Ćiro Blažević, Ivan Gudelj, Luka Bonačić, Zoran Vulić (dvaput), Ivan Pudar, pa privremeno Mario Ćutuk, zatim Sergije Krešić, Robert Jarni, Goran Vučević (dvaput), Ante Miše (dvaput), Ivica Kalinić, pa Joško Španjić privremeno dvaput, potom Edoardo Reja, Stanko Poklepović (dvaput), Krasimir Balakov, Mišo Krstičević, Igor Tudor (dvaput), Hari Vukas (dvaput), Damir Burić (dvaput), Marijan Pušnik, pa privremeno Marko Lozo, onda još i Joan Carrillo, Željko Kopić, Siniša Oreščanin, Boro Primorac, Paolo Tramezzani, Jens Gustafsson, Valdas Dambrauskas, Mislav Karoglan (dvaput), Ivan Leko, pa privremeno Jure Ivanković i na kraju Gennaro Gattuso.
Hajduk je od 2005. do 2025. imao 13 predsjednika (jedan je bio na čelu kluba u dva navrata), to su: Branko Grgić, Željko Jerkov, Mate Peroš, Joško Svaguša, Josip Grbić, Hrvoje Maleš, Marin Brbić (dvaput), Marijana Bošnjak, Ivan Kos, Jasmin Huljaj, Lukša Jakobušić, Marinka Akrap i Ivan Bilić.
Imao je i 16 sportskih direktora, kronološki to su bili: Igor Štimac, Fredi Fiorentini, Tomislav Erceg, Ivica Šurjak, Ivan Buljan, Joško Španjić (v.d.), Ivica Kalinić, Milo Nižetić, Sergije Krešić, Jens Andersson, Goran Vučević, Mario Branco, Saša Bjelanović, Ivan Kepčija, Mindaugas Nikoličius i Francois Vitali.
Za Hajduku je od 2005. do 2025. nastupilo 105 stranaca iz 39 zemalja (abecednim redom): Albanije (5), Argentine (2), Australije (4), Austrije (5), Azerbajdžana (1), Belgije (1), BiH (22), Brazila (6), Bugarske (2), Crne Gore (1), Češke (1), Danske (1), Gambije (2), Grčke (2), Gruzije (1), Italije (2), Japana (1), Kameruna (1), Kanade (1), s Kosova (3), iz Latvije (1), Libanona (1), Mađarske (5), Maroka (2), Nigerije (2), Njemačke (2), Obale Bjelokosti (2), Portugala (3), Rumunjske (2), SAD-a (2), Sjeverne Makedonije (4), Slovenije (4), Španjolske (1), Švedske (1), Turske (1), Ukrajine (5), Urugvaja (1), Uzbekistana (1) i Venezuele (1).
Na kraju, osnažimo dojam Hajdukovih posljednjih dvadeset godina s nezanemarivom alejom velikana. Naime, za Hajduk su u tom razdoblju nastupala čak šestorica osvajača svjetskog srebra iz Rusije – Subašić, L. Kalinić, F. Bradarić, Strinić, Rakitić, Perišić (koji ima i broncu 2022.), te nesuđeni medaljaš N. Kalinić, zatim bila su tu i još petorica brončanih iz Katara – Grbić, Juranović, Pašalić, Vlašić i Livaja, zatim dvojica brončanih iz 1998. godine, Šerić i Tudor, te još niz Vatrenih koji su bili na velikim natjecanjima, poput Rossa, Živkovića, Brekala, Čopa i D. Bradarića.
Neosvajanje titule može biti i tema za obiteljskim stolom za kojim sjede otac i sin, Josip i Noa Skoko, zatim braća Marin i Antonio Jakoliš, te Mario i Luka Vušković. Među neuspješnima još je nekolicina sinova slavnih očeva; Ivan Jakov Džoni, Franko Andrijašević, Drago Gabrić, Miro Varvodić i Niko Đolonga.
I tako, godine lete, a vlakovi s titulama neumoljivo prolaze pokraj Hajduka. A možda im i nisu važne, sve dok je dišpeta i prgavosti.