PIŠE: Ante JUKIĆ
Prije točno 61 godinu rođen je Dražen Petrović. Po mnogima najbolji košarkaš, po nekima najbolji hrvatski sportaš uopće u povijesti. O Draženovoj košarci ne bih previše. Generacije koje su ga gledale uživo mogle su se u to uvjeriti iz prve ruke, oni nešto mlađi imaju hrpe tekstova i snimaka. Nema sumnje, bio je sjajan igrač, ali i velika osobnost. Uostalom, i dan-danas ga zovemo imenom, to dovoljno govori.
Ovdje bih prije svega govorio o fenomenu ‘Dražen Petrović’, prizivanju njegovog imena kad se govori o problemima hrvatskog sporta, posebice košarke, ali i društva općenito. Često, tako, možemo čuti ‘s Draženom je umrla hrvatska košarka’, ‘sve bi to Dražen riješio’, ‘ne bi to bilo tako da je Dražen živ’…
Nikad nisam volio mitove i dizanje ljudi na razinu božanstva. Dodavanje nadnaravnih sposobnosti i još tisuća vrlina onima koje već imaju. Kad nekoga previše glorificiraš, veće je i razočaranje kad se poslije pokaže kako je i on samo čovjek od krvi i mesa. Dražen je, nažalost, prerano otišao i nikad nećemo znati što je još mogao dati hrvatskom sportu i društvu I baš u tome je bit – ne znamo. Možda bi zaista briljantnu igračku karijeru nastavio i u životu nakon košarke, a možda i ne bi. Možda bi bio aktivan u svim sferama života, a možda bi se i maknuo od svega. Možda bi dobivao pohvale kao što ih je dobivao za igračkih dana, a možda bi ga se prozivalo kao što se proziva mnoge naše bivše velike sportaše. Možda bi bio totalno apolitičan, a možda bi bio član neke stranke i čovjek sustava.
Uvijek me nasmije kad čujem: „Dajte sport sportašima!“ Pa, tko vodi naše Saveze i u mnogome kroji sportsku politiku, nego bivši sportaši? Što je i logično, neće valjda netko tko nikakve veze sa sportom nije imao. Perica Bukić, Dubravko Šimenc, Dino Rađa, Stojko Vranković, Toni Kukoč, Davor Šuker, Zvonimir Boban, Igor Štimac, Goran Ivanišević, Ivano Balić, Petar Metličić, Janica Kostelić… Ovo su samo neki koji mi prvi padaju na pamet, ima ih još hrpa. Svima njima je zajedničko to da su imali vrhunske karijere, neki su čak bili Draženovi suigrači i prijatelji. Svi su dali puno hrvatskom sportu, mnogima se klicalo, pa čak i dizalo spomenike za vrijeme igračkih karijera. A mnoge se i prozivalo i vrijeđalo nakon njih. Imamo mi i još aktivnih vrhunskih sportaša koji su već dobili ‘porciju’. Tko kaže, da i Dražen ne bi doživio istu sudbinu? Da i njemu danas netko ne bi vikao da je prodana duša, lopov ili beskičmenjak? Ili da je jednostavno nesposoban. Dovoljno je samo sjetiti se što je svojevremeno doživjela jedna Janica. Hej, Janica!
Draženova smrt jedna je od najvećih sportskih tragedija u našoj povijesti, rijetki su oni koji nisu barem suzu pustili tog 7. lipnja 1993. godine. No, ako ima jedna dobra stvar u njegovom preranom odlasku, koliko god to glupo zvučalo, onda je to činjenica da je otišao na vrhuncu slave, netaknut. Na spomen njegovog imena, svi u glavi imamo vrhunskog košarkaša, kapetana i predanog radnika. Dražen nije imao vremena pokazati nešto drugo osim odličnog, niti su ljudi imali vremena naći povoda za kritiku i pljuvanje. A da je poživio duže, da je i danas među nama. našli bi i njemu nešto. Svima su, ne bi ni njega zaobišli.
I zato je glupo i besmisleno nagađati što bi Dražen danas činio, to nitko ne zna. Ono što znamo je da je bio sjajan košarkaš i čovjek koji je obilježio jednu epohu. Hrvatska je kroz povijest imala puno velikana, ali rijetki su ostali do kraja ‘čisti’, o rijetkima se govori isključivo u superlativima. Dražen Petrović je jedan od njih, i kao takvog ga trebamo čuvati i pamtiti. Nemojmo od njega praviti savršenog čovjeka, nemojmo pretpostavljati što bi on danas govorio i radio, nemojmo ga uvlačiti u svakodnevne priče i razvlačiti uokolo. Kad se već dijelimo oko mnogo toga, lijepo je imati bar jednu stvar oko koje se možemo ujediniti.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.