PIŠE: Ante JUKIĆ
Neki akteri naše političko-društvene scene protive se uvođenju vojnog roka, kosi se to s njihovim životnim uvjerenjima. I pritom se najčešće pozivaju na famozni priziv savjesti. Nema ništa loše u takvom stavu; dapače, ali onda se moraju postaviti neka pitanja…
Ako ja ne mogu pucati na čovjeka, tko će to učiniti napadne li nas netko? Tko će braniti državu u kojoj i ja živim? Netko drugi, a ja ću gledati sa strane i poslije uživati blagodati slobode? Malo licemjerno, ako mene pitate. Isto tako, u vojsci se ne mora nužno pucati i ubijati, mogu se raditi i neke druge stvari.
No, čak i ako zažmirimo na sve ovo, jedna je stvar posebno apsurdna. Isti ovi koji se pozivaju na priziv savjesti jer ne mogu ubiti čovjeka, ne priznaju priziv savjesti onih koji ne žele ubijati nerođenu djecu. Štoviše, ne samo da im to ne priznaju, nego ih i agresivno verbalno napadaju i vrijeđaju. E, to je baš licemjerno.
Očito i savjest može biti selektivna.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.