PIŠE: Ante JUKIĆ
Ima jedna zanimljivost na hrvatskoj političkoj sceni. Svaki put kad se priča o oporbi i njezinim liderima, pod normalno se uzima kako su to Partija i njezin predsjednik. Zašto, to mi nikad nije bilo jasno? Po definiciji, oporbu čine sve stranke i političari koji nisu dio vlasti. Kod nas je to prilično šaroliko društvo sa svih strana spektra, no po narativu koji nam se uglavnom servira, kao da nitko drugi ne postoji, osim Partije i raznih crvenih i duginih varijacija. Jednostavno, ako si nezadovoljan vladajućom garniturom, aklamacijom moraš prihvatiti ekstremnu ljevicu.
Slušam malo ovog predsjednika Partije i čovjek se bez ustezanja proglašava budućim premijerom. I to ne u jednom, nego u nekoliko mandata. On će nas povesti u bolju budućnost. Ne bih se želio upuštati u procjene i unutarpartijsku politiku, ali siguran sam kako dotični ni tamo ne uživa veliku potporu. O nekoj široj bespredmetno je i govoriti. Ja još nisam sreo nikoga tko u njemu vidi nekakav politički potencijal, a stvarno srećem puno ljudi različitih političkih preferencija. Gotovo za sve njih on je igračka kojom na daljinski upravlja predsjednik države, što se, uostalom, potvrdilo i na prošlim izborima. Kad drugovi pored tebe živog kao premijerskog kandidata istaknu nekog drugog, tko formalno nije ni član Partije, jasno je koliko si važan.
Realno, čovjek je politički relevantan isključivo zato što je igrom slučaja predsjednik nominalno velike stranke. Iako, ruku na srce, mogli bi malo i o toj veličini. Kad, primjerice, izgubiš Rijeku nakon neprekidnih 80 godina vlasti, to sigurno nije reklama niti za Partiju, niti za predsjednika joj. Ali, eto, on je budući hrvatski premijer.
No, lako što on tako misli. Kako se ono kaže, svaki cigo hvali svoga konja, to je normalno. Za moju majku, recimo, ja sam najbolji novinar na svijetu, iako sve relevantne činjenice govore suprotno. Problem je što ovu priču najvećim dijelom podupiru i mediji. koji bi trebali održavati barem neku elementarnu razinu objektivnosti. Ponavljam još jednom, oporba u Hrvatskoj je prilično šarena i u njoj, logično, ne postoji nitko iza kojeg svi stoje. A kad je tako, glupo je uopće govoriti o njezinom lideru.
I da me netko ne bi krivo shvatio, nemam ja ništa osobno protiv ‘budućeg premijera’. Dapače, on je meni jako simpatičan lik, s njim nikad nije dosadno, uvijek me uspije nasmijati. Samo kad vidiš muškarca s dva prezimena, dođe ti milo oko srca, a tek kad progovori… Pa kad vidiš tu samouvjerenost. Ma, budući premijer, nema sumnje…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.