PIŠE: Ante JUKIĆ
Nesretni događaj s časnom sestrom u Zagrebu, a pogotovo sve ono što je uslijedilo nakon njega, zorno je pokazalo u kakvim vremenima živimo. Od medijskog neprofesionalizma i senzacionalizma, do komentara znanih i neznanih koji u prvi plan stavljaju sve, samo ne čovjeka. Žrtvu. Rekao bih kako smo ovih dana podbacili – svi.
Ipak, ne možemo izjednačavati i uspoređivati odgovornost medija i javnih osoba s jedne, te komentatora na forumima i društvenim mrežama s druge strane. Medijima je to posao, oni bi trebali biti profesionalni i ne dozvoljavati si ovakve stvari. Čak i kad se, primjerice, radi o banalnoj vijesti o smjeni trenera ili transferu igrača moraš biti oprezan i ne istrčavati ‘na prvu’, a pogotovo to vrijedi za ovako delikatne priče. A ljudi će uvijek komentirati, to nam je u prirodi. Što se same informacije tiče, vjerojatno je velika većina ljudi povjerovala u onu prvu verziju.
Budimo iskreni, nije baš vijest da je Afganistanac napao časnu sestru toliko nevjerojatna da bi prosječni čitatelj posumnjao u nju. Nažalost. Kao što ne bi bila, recimo, ni da je netko napao migranta ili da su se obračunale dvije navijačke skupine. Takva su vremena, opet nažalost. I zato nije problem što su ljudi povjerovali, problem su neki komentari koji su uslijedili i korištenje ove vijesti u ideološke svrhe. Tu je opet najveća odgovornost na medijima i javnim osobama. Rekao bih kako onima koji su odmah izletjeli sa zaključcima nije na pameti bilo informiranje, nego im se priča o afganistanskom napadaču uklopila u teze koje inače propagiraju.
Isto tako, mislim kako dobar dio ovih suzdržanih i odmjerenih, a koji se sad diče svojim pristupom, nije bio takav zbog objektivnosti, razboritosti i profesionalnosti, nego zato što se plasirana priča nije ukapala u njihove kalupe. Da se, na primjer, proširila vijest kako je svećenik nekoga napastovao ili kako je pretučen pripadnik nacionalne manjine, mislim kako bi onda oni odmah izletjeli s histeričnim naslovima, dok bi u tom slučaju oni prvi bili suzdržani i pozivali na profesionalnost. Uostalom, ne moram to misliti, bilo je već takvih slučajeva.
Jedna eminentna novinarka s nazovi lijeve strane spektra je svojedobno prenijela lažnu vijest na kojoj je gradila svoju priču. Ne mislim kako je to učinila namjerno, nego je brzopleto izletjela s nečim što je u tom trenutku odgovaralo njezinom narativu. Mi danas u javnom prostoru imamo hrpu političara i takozvanih kreatora mišljenja koji su dokazano lagali, i svejedno uredno gostuju u emisijama i njihova riječ se smatra relevantnom.
Teza o objektivnim i neovisnim medijima jedna je od smješnijih na koje nailazim, jer svaki medij mora slijediti neku svoju ideološku crtu. I onda u skladu s njoj prezentira vijesti. Smatram kako mediji danas rijetko lažu, teško u ovo doba možeš nešto baš u potpunosti izmisliti, ali zato često donose selektivnu i sugestivnu istinu. Nekad perfidno u izvještajima spominju stvari koje uopće nisu relevantne za slučaj kako bi čitatelje naveli na krivi zaključak, a nekad opet prešućuju ključne stvari. Naravno, nije sve ni do medija.
I svaki čitatelj i konzument njihovog sadržaja je barem malo ideološki obojen, glupo je tvrditi suprotno. Nitko od nas ne može s istom razinom objektivnosti komentirati stvari koje mu se sviđaju i one koje su mu odbojne, ne možemo od toga pobjeći. Nismo (bar ne još) roboti, nego emotivna bića.
Meni je to normalno i nije nužno loše, no treba imati mjeru i birati način. Imaš toliko mogućnosti braniti svoje teze i osporavati druge, ali kad se dogodi nekakva tragedija, zločin ili situacija poput ove s časnom sestrom treba povući ručnu. Tu u prvom redu mora biti žrtva. Najžalosnije mi je vidjeti kad se ona koristi u ideološke svrhe, ponekad se stječe dojam kako su neki ljudi gotovo sretni zbog tragedije, samo zato što im ona ide u prilog. Pa onda naletiš na stvarno odvratne neljudske komentare. U redu, ne slažeš se s imigracijskom politikom, ali zar zbog toga možeš biti sretan kad migrant počini zločin, samo kako bi mogao samodopadno reći da si bio u pravu?
Ili, s druge strane, stalno upozoravaš na ugroženost tih migranata, pa si onda sretan kad nekoga od njih napadnu, samo da bi dobio potvrdu svojih stavova i dokazao rastući fašizam u društvu? To je porazno. Često ispada kako je žrtva najvažnija samo uskom krugu ljudi oko nje, dok svi drugi samo gledaju kako na njoj profitirati. Da je vijest bila točna i da je časnu zaista napao Afganistanac, imali bi priliku (zapravo, imali smo) slušati brojne ružne komentare o migrantima, manjinama i raznim drugim društvenim skupinama. Sad, kad se priča okrenula, s druge strane možemo čuti isto takve ružne komentare o Crkvi, katolibanima, fašistima. Tužno.
Nažalost, jedan život nepovratno je promijenjen. Pitanje je – možemo li se i mi?
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.