PIŠE: Ante JUKIĆ
Odavno je Božić izišao iz svojih okvira. Nije to više samo proslava Kristovog zemaljskog rođendana, danas je to univerzalni praznik koji je prihvatio mnoge elemente koji nemaju nikakve dodirne točke s njegovim izvornim značenjem. Umorni od svih mogućih sadržaja koji nam se serviraju za vrijeme ovog ludila, ljudi će često reći kako danas postoje dva Božića, vjerski i svjetovni. Ne bih se složio s time, ja mislim kako postoji i treći.
Prvi Božić je svjetovni. On je dio kulture praktički cijelog svijeta, čak i onih dijelova gdje je dominantan ateizam ili neka nekršćanska religija. Njegova obilježja dobro su nam poznata. Lampice, zvončići, sobovi, potrošačka groznica, Djed Božićnjak, zabave, neumjerenost u jelu i piću.… Svjetovni Božić se kupuje i prodaje, pod njega se gura svašta. To je željno iščekivani praznik na kraju godine u kojem će čovjek otpustiti kočnice i prije svega se prepustiti površnim tjelesnim užicima. Isus Krist se u ovom Božiću gotovo ni ne spominje, možda ponekad tek onako usput, reda radi.
Drugi Božić je tradicionalni, to je onaj koji se obilježava kao blagdan. Najčešći je u kršćanskim zemljama, prvenstveno katoličkim i pravoslavnim. Tradicionalni Božić njeguje kršćanske običaje, ali prihvaća i folklor svjetovnog Božića. Odlazak na Svetu misu, pjevanje Božićnih pjesama, okupljanje oko blagdanskog stola i posjet dragim osobama, sve su to stvari koje tradicionalni kršćani čine i koje ovom Božiću daju puno veću vrijednost u odnosu na onaj svjetovni. Neki vjernici, nažalost, ovaj Božić smatraju pravim i na njemu se zaustavljaju, tako da nikad ne naprave korak prema onom potpunom, uistinu pravom.
Konačno, postoji i taj treći. To je onaj istinski kršćanski Božić koji se slavi kao svetkovina. On ne odbacuje nužno običaje svog svjetovnog i tradicionalnog brata, ali ih stavlja na sporedno mjesto. U središtu svetkovine Božića je Isus Krist i promišljanje o Božjem utjelovljenju kao događaju koji je promijenio svijet i donio čovjeku spas. Logično je kako za ovaj Božić nema mjesta u nekršćanskim zemljama, no tužno je vidjeti kako i kršćani sve više u drugi plan guraju svetkovinu i prednost daju Božiću blagdanu i prazniku.
Postoji jedna zanimljivost vezana uz Božić, možemo je slobodno nazvati božićnim paradoksom. Nekadašnji režim nastojao je izbaciti vjeru iz svih pora života, pa tako ni najradosnija kršćanska svetkovina nije bila pošteđena. Ipak, koliko god se trudio zabraniti bilo kakav spomen na Božić, komunizam to nikad nije uspio, jer ono najvrjednije, a to je istinska vjera u čovjekovu srcu, ne može se ukrasti. To čišćenje svih vanjskih znakova Božića zapravo je samo produbljivalo njegov pravi smisao, bila je to svojevrsna evangelizacija, otklon od nevažnih i površnih stvari i usmjeravanje na bitno. Nogometnim rječnikom rečeno, komunizam je zabio autogol, učinio je ono što je najmanje htio. U želji da iskorijeni njegovu vjeru, on je držao čovjeka na puno višoj duhovnoj razini.
Danas je situacija potpuno drugačija. Umjesto da im se zabranjuje, ljudima se dopušta apsolutno sve. Ta ideologija potpune slobode progutala je i Božić, koji se sve više udaljava od onog što on u biti je i poprima odlike površnosti i banalnosti. Kad ste dugo vremena gladni, a onda se odjednom nađete pred punim stolom, ne možete se kontrolirati. Pa počnete redom sve trpati u sebe, bez mjere i ikakvih kriterija. Ispočetka je ugodno, ali kasnije stiže mučnina. Moderni Božić je upravo to, i doslovno i figurativno. Ovaj blagdan danas obilježavaju gotovo svi, ali ga istinski slave rijetki. Božić danas više nije svetkovina kojom slavimo utjelovljenje Boga Spasitelja, nego je to mahom globalni praznik i manifestacija u kojoj je čovjek Onoga zbog kojeg se sve to i događa u potpunosti maknuo u stranu. Kad bi nekadašnji ideolozi vidjeli kako se Božić danas slavi, vjerojatno bi se od muke tukli po čelu, uvidjevši kakvu su grešku napravili. Oni se upregli na sve moguće načine ne bi li Božić zabranili, a zapravo je trebalo samo sve dopustiti. I dobili bi što su htjeli. Nije to slučaj samo s Božićem, živimo općenito u vremenu kad se sve dopušta i relativizira, pa se one istinske vrijednosti gube i stapaju s mnoštvom beskorisnih stvari koje nas okružuju.
Lijepo je za Božić družiti se s najmilijima, darovati bližnjeg, zajedno se smijati i veseliti. Nema ništa loše ni u dobrom zalogaju i kapljici, uostalom, i sam Krist je rekao da svatovi ne mogu tugovati dok je zaručnik s njima. No, to su sve stvari koje možemo činiti svaki dan. 25.12. je dan kad bi istinskom kršćaninu u prvom planu trebalo biti razmišljanje o Božjem utjelovljenju i onome što to za čovjeka konkretno znači. Tek tad kršćanin može reći kako je istinski proslavio svetkovinu Božića.
Tri su, dakle, Božića u današnjem svijetu. Svjetovni, tradicionalni i kršćanski. Praznik, blagdan i svetkovina. Tri su i razine na kojima se Božić slavi. Svjetovni se slavi isključivo na tjelesnoj razini i donosi zadovoljstvo. Tradicionalni pridodaje emocionalnu dimenziju i donosi sreću, dok kršćanski Božić objedinjuje duh, emocije i tijelo, i to nužno tim redom. Te donosi ispunjenost, mir i spokoj. Možemo reći, za svjetovni Božić dovoljni smo sami sebi, za tradicionalni nam treba bližnji, dok u kršćanskom tražimo Boga.
Božić danas zna biti komercijalan i pomalo naporan. No, isto tako, i tekstovi o komercijalnom Božiću pomalo su postali komercijalni i naporni. I to je već izlizano. Nitko nikoga ni na što ne prisiljava, ništa nam se ne nameće. Kao i uvijek, sve je stvar izbora. Svatko bira svoj Božić, sam odlučuje što će uzeti sa stola. I doslovno, i figurativno. Vjerniku bi na prvom mjestu trebao bi Božić svetkovina, oko njega bi sve trebalo vrtjeti. To, naravno, ne znači kako ne treba uzeti ni ponešto od blagdana i praznika, ali oni u životu vjernika nikad ne bi smjeli preuzeti glavnu ulogu.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.