PIŠE: Milica BENIĆ
Siječanj se često doživljava kao „mjesec depresije“, iako se u stvarnosti češće radi o zimskom bluesu i emocionalnom umoru. Nije to mjesec u kojem s nama nešto „ne valja“, nego mjesec u kojem se više opterećenja spoji u isto vrijeme. Manje je dnevnog svjetla, što utječe na energiju i raspoloženje. Tijelo se još oporavlja od blagdanskog ritma, hrane i manjka sna, a emocionalno, nakon razdoblja očekivanja, okupljanja i „moranja biti sretan“, često dolazi pad.
Kada se tome pridruže financijski stres, povratak obavezama i pritisak da baš sada krenemo ispočetka, mnogi se osjećaju iscrpljeno, prazno ili bezvoljno. Blagdani završe, svjetla se ugase, dani su kratki, računi dugi, a očekivanja nerealno visoka. Trebali bismo biti „novi ljudi“, puni volje, planova i energije, a umjesto toga osjećamo se umorno i nekako… Ispuhano.
I tu se često pojavi pitanje; jesam li depresivan ili samo tužan? Je li sa mnom nešto ozbiljno pogrešno ili je ovo dio života?
Nije isto biti tužan i biti depresivan. Razumjeti razliku znači znati kada stati i kome se obratiti. To je briga o sebi. Tuga, depresivnost i depresija nisu isto, ali često stoje na istoj liniji – razlikuju se po trajanju, jačini i tome koliko nas ometaju u svakodnevnom životu.
Tuga – emocija koja ima smisla
Tuga je normalna, zdrava i ljudska emocija. Dolazi kao odgovor na gubitak, razočaranje, promjenu, nepravdu ili umor. Zna boljeti, ali ima svoj tijek – pojavi se, smiri se, pa se opet pojavi. Tuga ne znači da si slab. Znači da ti je stalo.
Problem nastaje kada tuga prestane biti prolazni gost i postane stalni podstanar.
Depresivnost – tiho stanje koje često ignoriramo
Depresivnost nije dijagnoza, ali nije ni bezazlena. Riječ je o stanju dugotrajnog sniženog raspoloženja, manjka energije, gubitka motivacije i emocionalne težine koje traje danima ili tjednima. Osoba s depresivnošću često izvana funkcionira – ide na posao, brine o drugima, „odrađuje život“ – ali je iznutra iscrpljena. Česte su misli poput: „Ma nije to ništa“, „Drugima je gore“ ili „Proći će samo od sebe“.
Ponekad doista prođe. A ponekad je depresivnost uvod u depresiju, ako se o njoj šuti i gura pod tepih.
Depresija – kad više ne možeš sam
Depresija nije faza, nije lijenost i nije nedostatak volje. To je ozbiljan psihički poremećaj koji zahvaća raspoloženje, tijelo, odnose i sposobnost funkcioniranja. Osoba u depresiji ne može se „razveseliti“ savjetom, šetnjom ili pozitivnim mislima — i ne bi trebala pokušavati sama.
Ako su prisutni dugotrajan osjećaj beznađa, gubitak interesa za stvari koje su nekad veselile, promjene sna i apetita, osjećaji bezvrijednosti i krivnje ili misli o smrti i samoozljeđivanju, to nije loš period. To je jasan poziv na stručnu pomoć.
Mali vodič samopomoći (kad još nije vrijeme za dijagnozu, ali jest za brigu)
Ako se prepoznaješ u depresivnosti, važno je prije svega ne minimizirati ono što osjećaš. Ako boli, boli — i ne moraš to opravdavati. Pomaže uvesti barem minimum strukture u dan: ustati iz kreveta, pojesti obrok, izaći iz kuće. Ne savršenu rutinu, nego osnovni okvir.
Vrijedi i smanjiti zahtjeve prema sebi. Pokušaj govoriti naglas o onome što ti je teško, makar jednoj osobi i jednom rečenicom. I ako stanje traje, potraži pomoć ranije, a ne kasnije. Psihološka pomoć nije znak da si „dotakao dno“, nego da preuzimaš odgovornost za sebe.
I za kraj, ono najvažnije; nisi slab ako ti je teško. Nisi razmažen ako ti je previše. Nisi „pokvaren“ ako ne funkcioniraš kao prije. Ne moraš imati dijagnozu da bi zaslužio razumijevanje. Depresivnost je signal da trebaš stati i poslušati sebe. Depresija je stanje koje se liječi — i iz kojeg se može izaći.
Psihološka pomoć nije luksuz. To je oblik brige o sebi koji zahtijeva hrabrost.
Vidimo/čitamo se u sljedećem psihološkom trenutku. Bez osude. Bez etiketa. I s puno ljudskosti.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.