PIŠE: Ante JUKIĆ
Ovako otprilike razmišlja većina ljudi:
„Samo da prođe ovaj depresivni prvi mjesec. Drugi je ionako najkraći, to će se već nekako izgurati, i eto nas već u trećem. Proljeće je tu, ubrzo će i Uskrs, a nećeš se ni okrenuti, doći će i ljeto!“
Kad konačno stigne to dugo iščekivano ljeto, nakon samo desetak vrućih dana ponovno krećemo:
„Treba nekako izgurati do Velike Gospe, nakon nje će se lakše disati. Jesen je tu, stižu nam Jeseni, i dok se vratimo u normalu nakon njih već će biti deseti mjesec. Uskoro će i Svi Sveti, a poslije njih samo što nije Advent. Božić je pred vratima!“
I tako mi ekspresno odradismo još jednu godinu. Stalno se žalimo kako vrijeme brzo prolazi, a uopće nije do njega. Ono ide svojim tokom kao i uvijek, mi smo ti koji ga ubrzavamo. Stalno nešto kao čekamo, a kad to nešto dođe, onda želimo da samo što brže prođe. Kako bi onda opet mogli čekati nešto drugo. Čemu žurba? Zašto požurivati vrijeme, pa i taj nevoljeni siječanj? Polako, još je i njega više od pola ostalo. Ili možda baš želimo što prije ostarjeti?
Za sve kojima vrijeme brzo prolazi, evo jednog savjeta – ugasite mobitel, TV i sve uređaje, sjednite na stolicu i gledajte u prazan zid sat vremena. Nikad proći, je’l tako? Kao vječnost. A to je samo jedan od 24 u danu, jedan od 8760 u godini. Koja, kao, proleti…