✍️ Ante JUKIĆ
Svaki događaj i tema imaju svoju popratnu kolekciju nadasve ‘originalnih’ fraza i floskula.
To su oni komentari koje dežurni kritičari drže u ladicama, računalima i mobitelima, te ih spremno vade kad stigne taj čas. Uglavnom idu kontra struje, a gotovo uvijek su negativni. Ako je euforija, oni je guše. Ako je dobra vijest, oni upozoravaju da će biti loše. Ako se ne radi ništa, oni pozivaju na akciju. Ako se poziva na akciju, oni pozivaju na neku drugu akciju, koja je za život čovjeka esencijalnija od prve akcije. Uglavnom, nikad im nije po volji.
U tim njihovim floskulama iscrtava se osjećaj superiornosti spram ostatka populacije (po njima, ovcama), ogorčenje što nitko ne razumije ono što je njima obznanjeno, kao i kivnost što moraju dijeliti zrak s ovim današnjim zaostalim čovjekom. Ili barem ovim u Hrvatskoj. U drugim državama još se, ‘ajde, i zna naći pametnog svijeta, s kojim bi se još nekako i dalo dijeliti ovaj planet.
Posljednjih je dana Hrvata bila u znaku rukometa. Slavile su se pobjede, razloga za zadovoljstvo našlo se i u porazu, a sve je kulminiralo dočekom rukometaša na glavnom Trgu u Zagrebu. Kulminaciju je tada doživio i floskulizam intelektualno nadmoćnog dijela nacije, pa bi zaista bilo šteta ne sabrati sve te misli na okup i imati ih negdje sačuvane. Brzo će novo prvenstvo, ako ništa drugo, imat ćemo u siječnju ponovno rukometno ludilo, pa da odmah znamo što nas čeka. Evo liste najizlizanijih floskula za ovu temu, što naravno ne znači kako ih nema još. Ovo su one koje mene osobno najviše dirnu i zbog kojih si postavljam pitanja o smislu života.
Pa, kaže…
Kruha i igara…
Slavimo sportaše, a blagajnice rade za crkavicu…
Dočekujemo sportaše koji ionako imaju novaca, a nema dočeka učenika s matematičke olimpijade…
Bolje da su taj novac od organizacije dočeka dali umirovljenicima…
Koliko se vrtića i škola moglo napraviti za te novce, koliko tvornica otvoriti…
Pogledaj Dance, oni to sve normalno shvaćaju i ne troše novac na gluposti, zato i jesu miljama iznad nas po standardu…
Nemaju Danci vremena za doček, zato je kod njih minimalna plaća 2300 eura…
Pogledajte kako slavi civilizirani svijet, a kako Balkanci…
Dobro su oni naplatili to svoje domoljublje…
Hoćemo mi sutra bolje živjeti zbog ove medalje?
…te kraljica svih mudrosti, glavom i krunom…
Kad se dočekuju sportaši, skupi nas se 200 tisuća, a kad treba prosvjedovati protiv korupcije, nema nas nigdje. Zato nam i je tako kako nam je…
I naravno…
Pametnom dosta…
Zamisli se čovjek, stvarno. Ljudi su u pravu. Potpuno smo promašili smisao života. Iako, moram priznati, neke mi stvari ipak nisu jasne, pa bih volio znati što pametni misle o tome. Recimo…
Zašto uspjeh reprezentacije, veselje i doček nužno isključuju ovo navedeno? Zašto ne bi mogli i jedno i drugo? Je li život samo rad, rad, rad i novac, novac, novac, ili postoje i neke druge vrijednosti? Nije li lijepo nekad se i proveseliti? Ako ni zbog čega drugog, onda barem da se nakratko maknemo od te, kako kažu, sumorne stvarnosti i važnijih problema? Mogu li možda ovakvi trenuci pokrenuti čovjeka i dati mu elan upustiti se u te druge borbe?
Možda se od ovakvih stvari zapravo posredno i može bolje živjeti? Ako pod ‘bolje’ mislimo na zaradu, a čangrizavcima je uglavnom uvijek ona na pameti. Vrhunski sport je velikim dijelom i biznis, u njemu i oko njegu okreću se velike svote. Pa je onda i logično kako uspjeh za sobom donosi veći dio kolača. Posredno i neposredno. Može se to unovčiti, posebno kad ste turistička zemlja poput Hrvatske. A i ovakvi događaji poput dočeka i koncerata su dobra prilika za zaradu mnogima. Dakle, u sportskim uspjesima i masovnim proslavama itekako postoji i financijski potencijal, svakako puno veći nego u neuspjesima i okupljanjima koja privuku 100-tinjak ljudi. Ali, naravno, to zahtjeva nekakvu sposobnost i angažman, puno je lakše grintati sa strane.
Međutim, čak i stavimo li sve to sa strane i uzmemo kako sportski uspjesi ne donose nikakvu materijalnu korist, možemo se ponovno zapitati je li samo to smisao života? Koliko ‘para’ vrijede trenuci veselja i iskrene radosti? Ili su neprocjenjivi?
Dežurne floskulaše bih upitao, radite li vi išta u životu što ne donosi zaradu? Veselite li se ikad iskreno, bez financijske računice?
Slavite li, primjerice, rođendane svoje djece? Jer, i to je, kad se stvari ogole do kraja, samo bacanje novca zbog kojeg sigurno nećete bolje živjeti.
Ako je odgovor potvrdan, onda moram primijetiti kako ste nedosljedni i kako činite upravo ono zbog čega se rugate i prigovarate drugima. Ako je, pak, odgovor negativan, ako se u vašem životu sve svodi na novac i zaradu, onda ste u potpunosti promašili njegov smisao.
Nadalje, jeste li vi upoznali baš sve ljude na dočeku, pa znate kako su to priglupe ovce, ili možda među njima ima i puno fakultetski obrazovanih? Doktora, inženjera, pravnika, profesora? Ljudi pametnijih čak i od vas?
Ako se Danci bave samo ozbiljnim stvarima, zašto onda uopće igraju rukomet? A s obzirom na to kako ga dobro igraju, rekao bih da troše poprilično puno vremena na njega? Čini mi se kako sam vidio i njihovo slavlje, pa mi nije jasno otkud sad to? Koliko ih se to okupilo na ulici usred radnog dana? Malo i oni zabušavaju, ha? Pa, ako je tim svim Skandinavcima toliko dobro u toj njihovoj državi, zašto imaju tako veliku stopu alkoholizma, depresije, rastave brakova i samoubojstava?
Zašto im je plaća samo 2.300, a ne 3.000 ili 4.000 eura, očito i tamo nešto šteka? Zašto se ti hladni neemotivni Danci dive našem dočeku i dijele slike? Možda ipak ni oni nisu tako hladni, možda su i malo ljubomorni na naše emocije? Na naše more, sunce, način život, tradiciju, kuhinju…? Nadalje, zašto su kod njih bajke toliko popularne? Bi li bježali u taj imaginarni svijet, da im je ovaj stvarni toliko bajkovit kako se smatra? Puno mi se još pitanja vrti u glavi, a jedno posebno…
Zašto nas ovaj intelektualno superioran dio nacije ne povede u te bitke? Zašto samo docira sa strane ovcama? Što se čeka? Tko im brani boriti se za to što stalno napominju? Koliko su matematičara dočekali na aerodromu? Koliko su prosvjeda organizirali? Ili bi ovce i to trebale odraditi za njih? Znate, nisu Danci to što jesu zato što pametuju okolo i čekaju druge da riješe njihove probleme. Dakle, pametnjakovići, da vas vidim? I čovječe, zašto ste tako neoriginalni? Smislite nešto drugo, ovo je već stvarno postalo jako naporno.
P. S. I još nešto. Naravno da rukomet nije najvažnija stvar u ovoj državi. To nikad nitko nije rekao.
Nogomet jest.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.