✍️ Mladen KEVO
U Vladinim pokušajima saniranja štete, zbog podizanja Hadezeovog Ćacilenda pri dočeku Rukometaša na Trgu Bana Jelačića, ministar turizma i sporta Tonči Glavina izjavio je, citiram: `Poznati smo kao sportska velesila, a cijeli svijet nam se divi kako smo uz naše sportaše i kako ih dočekujemo. Hrvatska, iako mala zemlja, u sportskom smislu iznimno je velika nacija?!` Unutar istog članka, na najčitanijem nacionalnom portalu, provedena je Anketa u kojoj se 72 % građana izjasnilo: Nismo sportska velesila?!
Ali se, kao i bezbroj puta dosad, njih 28 %, izjasnilo da jesmo i opet se taj broj poklapa s rejtingom vladajuće stranke. To da oni i njihovi birači sami sebe toliko uporno i konstantno lažu u mnogo čemu, postalo je općepoznata stvar. Ali, agresivnost s kojom nastoje `izblesavit` cijelu naciju ne popušta. Jedini način borbe protiv toga je iznova i uvijek iznova razobličavati hektolitre izmišljotina o našoj zbilji, u kojoj sve što normalan čovjek pri zdravoj pameti i dobrom vidu uvidi, oni odmah dreknu – nije tako, ovako je.
Pa idemo napravit jednu jasnu rentgen sliku hrvatskog sporta i vidjeti kome se priviđa; Tončiju ili svima nama? Olimpijske igre, koje se održavaju svake četiri godine, najvažniji su sportski događaj a medalje na njima osvojene – najviši su kriterij sportske uspješnosti svake države i nacije. Najviše osvojenih olimpijskih medalja imaju SAD 2.681, bivši SSSR 1.204, Njemačka 1.162, Velika Britanija 806, Francuska 779, Italija 663, Švedska 627, Kina 528, Rusija 528 i bivši DDR 519. Hrvatske tu nema ni u promilima.
Idemo dalje. Uzmimo države približnog stanovništva kao Hrvatska ili nešto veće. Mađarska ima 482 olimpijske medalje, Norveška ima 477, Finska 463, Nizozemska 376, Švicarska 323, Austrija 304, Kuba 209, Bugarska 208, Danska 180, bivša Čehoslovačka 168, Belgija 147, Bjelorusija 102, Novi Zeland 100, Češka 68, Jamajka 67, Estonija 40. Čekaj, mi smo, kako tvrdi javno ministar sporta Tonči, svjetska sportska velesila, čitav svijet nam se divi, a nema nas u društvu država naše veličine? Nema. Iza svih njih smo!
Mađari su osvojili četrnaest puta više olimpijskih medalja od Hrvatske!? Norvežani trinaest puta više, Finci dvanaest puta više, Nizozemci deset puta više, Švicarci i Austrijanci devet puta više, Kubanci i Bugari šest puta više, Danci i Čehoslovaci pet puta više, Belgijci četiri puta više, Novozelanđani triput više, Česi i Jamajčani duplo više. A čak i bivša sovjetska Republika Estonija, sa svega 1,37 milijuna stanovnika, osvojila je više olimpijskih medalja od Hrvatske. Kako to? Pa, eto tako. Idemo dalje.
Jedan od glavnih kriterija za mjerenje koeficijenta uspješnosti neke sportske nacije je broj olimpijskih medalja podijeljen s brojem stanovnika. Lihtenštajn je na svakih 4.500 stanovnika osvojio jednu medalju?! Norveška na svakih 11 tisuća, Finska na 12 tisuća, Švedska na 16 tisuća, Švicarska na 28 tisuća, Danska na 33 tisuće, Estonija na 34 tisuće, Jamajka na 42 tisuće, Slovenija na 62 tisuće, Latvija na 71 tisuću. Ni tu nas nema. Hrvatska je na svakih 111 tisuća stanovnika osvojila jedno olimpijsko odličje!?
Idemo kao kriterij uzeti najveće osvajače olimpijskih medalja. Prvi je Amerikanac Michael Phelps s 28 olimpijskih odličja, druga Ruskinja Larisa Latinjina s 18, Rus Nikolaj Andrijanov 15, Norvežanin Bjorndalen 13. Po 12 medalja osvojili su: Finac Pavao Nurmi, Njemica Birgit Fischer, Japanac Savao Kato, Norvežanin Bjørn Dæhlie i Amerikanka Jenny Thompson, Čehinja Vera Časlavska 11, Mađar Gerevic 10, itd. Nema nas u prvih 20, ni 30, naša Janica je negdje oko četrdesetog mjesta…
OK. Nije sve u Olimpijskim igrama. Postoje Izbori za najbolje sportaše svijeta. Da, Janica Kostelić, osvojila je prestižnu nagradu Laureus za najbolju sportašicu svijeta 2006. godine. Iznimno priznanje. Ali ćete se složiti kako je isto u muškoj konkurenciji znatno teže osvojiti nego u ženskoj. E, pa tu, naš `komšija` Srbin, Novak Đoković izabran je dvaput za najboljega svjetskog sportaša, 2011. i 2015. godine. Magazin Time uvrstio ga je na svoju listu “100 najutjecajnijih ljudi na svijetu”. Pa to nismo ni znali… Eto, sad znate.
A znate li tko je Tadej Pogačar? Prema mojoj i to konzervativnoj procjeni za njega 80 % građana nije ni čulo, iako mislim da je to bliže 90 %. Tadej Pogačar je Slovenac, naš susjed. I? I osvojio 4 Tour de Francea. I što s tim? Pa ništa. Osim što je čovjek prije mjesec i pol dana izabran za najboljeg sportaša na planetu Zemlji. Ne za najboljeg biciklistu, nego za najboljeg sportaša uopće. Šveđanin Armand Duplantis, koji u skoku s motkom pomiče zakone gravitacije bio je drugi?! Španjolski tenisač, Carlos Alcazar – tek treći?!
Ali, ali, ali… Što je, maca popapala jezik. Ali, naš Ivanišević osvojio je Wimbledon. Je. Velik uspjeh. Samo što ih je `komšija` osvojio sedam (SEDAM)?! Plus deset Australian opena, te sedam US Opena i Roland Garrosa. Proporcionalno euforiji koju režim pumpa oko bronce u Rukometu (ili Futsalu), u odnosu na Đokovićeva 24 osvojena Grand Slama – slavlje je u Srbiji bez prekida trebalo trajati mjesecima. Jednostavno je. Mogao bih vam iznijeti još gomilu podataka koje ne znate ili možda ni ne želite znati.
Perkovićka je bila najbolja atletičarka svijeta. Modrić najbolji nogometaš svijeta. Igrali Finale svjetskog prvenstva u nogometu. Olimpijski pobjednici i svjetski prvaci u rukometu i vaterpolu. Janica uzela 6 medalja. Braća Sinkovići – sportsko čudo. Osvojili smo 2 Grand Slam turnira, Ivanišević i Majoli. Imali najbolju sportašicu na planetu. To su veliki uspjesi Hrvatske. Ispunjavaju ponosom. U 35 godina države, to je dosta. Ali, spustimo se na zemlju. Samo iz Evrope 25 država osvojilo je više olimpijskih medalja od nas!
Niti prema broju osvojenih olimpijskih odličja, ni prema komparaciji broja medalja s brojem stanovnika, niti prema postignućima u ijednom sportu – nismo svjetska sportska velesila, jer u bilo kojem kolektivnom i pojedinačnom sportu postoje desetine država ili pojedinaca, koji su višestruko uspješniji od Hrvatske. Ovo što Vlada radi od Sporta jedna je vrsta euforične političke prostitucije. U financijama i gospodarstvu, inovacijama i znanosti, transparentnosti i konkurentnosti itd…, – nema nas nigdje. Muljatori smo.
Pa je onda Sport odabran kao Smokvin list HDZ-a kojim se, i to konceptom delirij dočeka kao masovnih mitinga, derneka s elementima šovinizma – pokušava skriti kako je Hrvatska kao Država prema u svijetu postojećim kriterijima pri dnu; a, da je u pogledu nacionalnog suvereniteta banana državica Brisela, u ime kojeg njihov povjerenik za isporuku svih hrvatskih resursa, AP, ovdje već duže vremena ne funkcionira kao premijer demokratske države – nego kao prinudni upravitelj, politički siledžija i despot.
Još i prije nego počne neko prvenstvo u nogometu, rukometu ili vaterpolu (košarka nam je odavno klinički mrtva) na kojem bi naša reprezentacija mogla se možda probiti do četvrtfinala, a uz dosta sreće u žrijebu i do polufinala – počinje medijsko pumpanje, stvaranje atmosfere kako je to `Majka svih bitaka` od koje nam ovisi i sam opstanak Hrvatske. AP, preko kriptirane linije, zove svog terenskog teklića Matu Bulića, ovaj svom kumu javlja: `Markane, odobreno je, sutra budi Za Dom Spreman, ideš ravno na Trg`.
Manipulira se do besvijesti i neukusa s emocijama Nacije, a `ciljna grupa` su oni najneobrazovaniji, najzadrtiji, najisključiviji, oni što u spektru od par stotina boja i njihovih nijansi mogu raspoznati samo desno od sivog prema sasvim crnom. Nađe se još sponzor za par stotina bačvi Žuje ili Karlovačkog i deri. Ovoliko agresivnog provincijalizma, poseljačenosti, ograničenosti – koliko se zadnjih godinu dana valja hrvatskim javnim i medijskim prostorima – ovo nikad, u suvremenoj hrvatskoj povijesti, nije zabilježeno.
Možda su ovako `divlje razulareni` Hrvati bili jedino u svojim počecima, davno, dok su još prije pokrštavanja živjeli kao poganska plemena u zabitima, negdje tamo iza Karpata, na današnjoj tromeđi Ukrajine, Rusije i Bjelorusije. Od dolaska Murinja i Modrića – Madridista sam `zakleti`, trebali biste me vidjeti (i čuti) kad Real postigne gol. Sport, ono natjecateljsko u ljudima, ono što podiže svakog od nas, to je jedna nesposobna korumpirana vlast odabrala kao hrvatski kineski zid prema zbilji. Zato Tonči laže!
Završno; ne možemo se samo tiho žaliti i nadati se kako će biti bolje. Stara Latinska poslovica kaže: `Opraštamo djetetu koje se boji mraka. Tragedija je kad se muškarci boje svjetlosti.` U Hrvatskoj čitave su generacije muškaraca kapitulirale. Objektivno, među pet najhrabrijih ljudi u Hrvatskoj su: ZM, Dalija Orešković, Ivana Kekin, Severina Vučković i Renata Kolombo?! Dobro, prvih četvero svi znamo, ali tko ti je ta Renata Kolombo? Izguglajte, pa pročitajte, pa još jednom pročitajte. Pa onda još jednom.
P. S. `DORH: postoji osnovana sumnja da je 36-godišnjak 5. veljače s područja Kutine, u namjeri da ustraši (?!) potpredsjednika Vlade, putem Facebooka poslao više poruka prijetećeg sadržaja… Sudac je prijedlog prihvatio te je 36-godišnjaku odredio istražni zatvor zbog opasnosti od ponavljanja kaznenog djela.` Ne, ovo nije `prvoaprilska`. Potpredsjedniku Vlade, ministru policije, osobi u rangu najviših mjera zaštite za štićene osobe, koja na posao dolazi u blindiranom automobilu i ima specijalno obučene zaštitare, kojoj ni komarac ne može prići bez dozvole i posebne procedure, ta osoba se od Facebook poruke toliko USTRAŠILA te DORH ustrašenost navodi kao razlog za istražni zatvor. Takvi `hrabrovi` nas nadziru, oni su ogledalo ovog režima, bivši milicionari, koji sada u crnim jaknama daju priopćenja o ZDS. A onda se ustraše… Crnokošuljašku hordu, koja fizički prijeti pod prozorom stana samohranoj majci, policija ne uhićuje, nego ju osigurava. Ali, zato, hapsi pojedinca koji putem Facebooka uputi verbalnu prijetnju šefu represivnog sustava.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.