✍️ Ante JUKIĆ
Ovo naše društvo ne voli odricanje i žrtvu, patnju pogotovo. To treba izbjegavati pod svaku cijenu. Danas je ideal što duži i bezbolniji život u kojem ćemo imati svega, sa što manje uloženog truda. Kažu neki, samo jednom se živi, treba uzeti sve što život pruža. A kažu i kako žrtva i odricanje nemaju smisla, važnije je pomoći bližnjemu. Potpuno promašeno i banalno razmišljanje, kao da jedno isključuje drugo. Uostalom, ako želiš nekome dati, nečega se moraš odreći. To i elementarna matematika govori.
Žrtva, odricanje i patnja su neizostavni dio vjerničkog života. Mogli bi, zapravo, reći kako život vjernika i nije ništa drugo, doli porođajna muka prije konačne nagrade, rođenja za vječni život. U vremenu korizme Crkva stavlja posebni naglasak na to, jasno poručujući kako post i žrtva nemaju alternativu, kako se ne mogu nadoknaditi ni sa čime. Zašto je tome tako i zašto ne može sve ići glatko i bezbolno, jedan je od misterija vjere.
Međutim, nije ni svaka žrtva plemenita, i ona može izgubiti svoj izvorni smisao i postati sušta suprotnost sama sebi. Idealna žrtva je ona za koju ne zna nitko, osim onoga koji ju čini. Kad za nju nema nikakve zemaljske nagrade i pohvala okoline. Čim do toga dođe, rađa se i opasnost da čovjek u prvi plan stavi – sebe. Kad na svojoj žrtvi počnemo ubirati plodove i ‘bildati’ popularnost, trebamo se zapitati. Žrtvujemo li se zbog duhovnog rasta, zato što zaista želimo pomoći bližnjemu ili zbog svog ugleda u javnosti?
Ljudi se oduvijek vole natjecati i uspoređivati, ništa drugačije nije ni kad je žrtva u pitanju. Često se to onda pretvara u javne predstave kojima na sva zvona razglašavamo čega smo se odrekli, koliku smo žrtvu podnijeli, kome smo pomogli. Važe se koja je žrtva veća, ponekad se čak dodjeljuju i nagrade. To je baš apsurdno.
Ne mogu se žrtve rangirati. Ne mora ono što u očima drugih izgleda teško, nužno biti i tako iz perspektive onoga koji se žrtvuje. Ljudi su različiti. Svaka žrtva je dobra, svaka je vrijedna ako u njoj ima barem zrno patnje i nelagode. Ako to nije slučaj, ako žrtvu podnosimo s lakoćom, a pogotovo s ugodom, njezini su plodovi upitni. Iako možda ‘na papiru’ izgleda velikom.
Ima ljudi koji su ostavili sve, pozdravili se sa svijetom i otišli u osamu, kako bi ostatak života proveli u meditaciji, molitvi i duhovnom rastu. Hraneći se tek toliko da bi preživjeli. To je zaista velika žrtva, no opet, kad gledate nekad takve ljude i spokoj kojim zrače, imate osjećaj kako nimalo ne pate. I kako se nisu ničega odrekli, nego su zapravo – dobili. Takav životni put je lijep, no nije nešto što bi se moglo postaviti kao uzor. Nije to za svakoga, žrtvovati se može i na druge načine. Štoviše, kad vidiš ovo kaotično i apsurdno vrijeme, često izgleda kako je najveća žrtva živjeti upravo ovaj život i voditi svakodnevne borbe. Iz ove perspektive bijeg u pustinju i osamu često izgleda kao – nagrada.