✍️ Ante JUKIĆ
Danas, 16. svibnja 2026. godine, obilježava se Središnja državna komemoracija za žrtve Bleiburške tragedije i Križnog puta. Nije čudno ako vam je promaknulo, budući da ovaj događaj ne izaziva toliko medijske pozornosti poput nekih drugih okupljanja. A i krugovi koji su inače poprilično bučni kad su ubijeni ljudi u pitanju, ovom prigodom iznenađujuće su tihi.
Što se dogodilo u Bleiburgu prije točno 81 godinu, nema potrebe iznova ponavljati. Ovog puta osvrnuo bih se na zanimljive kriterije koje koriste neki akteri naše društveno-političke scene. Dugo godina ovaj zločin bio je zataškavan i obavijen velom tajne, pa su mnogi tvrdili kako se uopće nije dogodio. Kad je istina ipak isplivala na vidjelo i kad se više nije moglo braniti neobranjivo, strategija se promijenila. Počela su se tražiti opravdanja, kako se popularno kaže, stvari su stavljane u kontekst.
„Sve pobjedničke vojske činile su odmazdu.“
„Sve su to bile ustaše, dakle, zločinci.“
„Stigla ih je zaslužena kazna.“
Uglavnom, korištene su nevjerojatne moralne i logičke akrobacije, kako bi se opravdala ubojstva razoružanih civila, bez suđenja. A ima ih i koji su toliko iskreni i direktni, pa još i žale što „posao nije obavljen do kraja“. I to ne bilo gdje, nego u Hrvatskom saboru!?
Teško shvatljivo, ali prihvatimo na trenutak ovako razmišljanje i prebacimo se na obilježavanje jedne druge obljetnice. Znamo kako to ide kad se slavi Oluja. Javljaju se razne udruge koje tu legitimnu akciju proglašavaju etničkim čišćenjem i u prvi plan guraju poginule civile. E, a sad zamislite ovo. Zamislite da netko kaže kako su sve to bili četnici, dakle, zločinci. I kako je bilo sasvim opravdano ubiti te ljude, jer to sve pobjedničke vojske čine. Pa na kraju još izrazi žaljenje što posao nije obavljen do kraja. Molim vas, zamislite to! Kakve bi bile reakcije ovih što brane i traže opravdanja za tragediju na Bleiburgu?
Neću sad uopće spominjati koliko je besmisleno uspoređivati planiranu i organiziranu likvidaciju tisuća ljudi sa sporadičnim žrtvama i ubojstvima počinjenim na vlastitu ruku. Zažmirimo i na to, držimo se samo dvostrukih kriterija kojima tako često svjedočimo u Hrvatskoj. To je najveći problem.
Svaka nevina ljudska žrtva zaslužuje poštovanje, a svaki zločin osudu. To svakodnevno možemo čuti i to je zaista tako. Međutim, ponekad to izgleda kao jedna velika floskula. Ponekad se stječe dojam kako sve žrtve ne zaslužuju isto poštovanje i kako neki zločini ne dobivaju odgovarajuću osudu. Ranije ovog mjeseca obilježene su godišnjice raznih oslobođenja, pobjeda nad totalitarnim režimima, odavalo se počast žrtvama. I ti događaji privukli su veliku pažnju, važno je bilo pojaviti se na njima. Kako najvišim političkim dužnosnicima, tako i raznim aktivistima i borcima za ljudska prava. Pacifistima i humanistima koji, tako barem kažu, osuđuju svaki zločin. I onda tako dođe i obilježavanje godišnjice Blajburške tragedije, a mnogima od njih ni traga ni glasa. Sve je to nekako diplomatski, ni traga onom entuzijazmu.
Ne može se prema nekim režimima, državama i zločinima biti oštar i beskompromisan, ne ostavljajući niti milimetar prostora za sagledavanje cjelokupne perspektive, a prema drugima imati potpuno drugačije kriterije. To onda nije iskrena borba za prava čovjeka i poštovanje svake ljudske žrtve, nego ideologija. I dok god neki akteri naše društveno-političke scene hodaju samo u jednim povorkama i polaže vijence na samo određenim mjestima, ne može ih se shvatiti ozbiljno. Ni njih, ni taj njihov ‘antifašizam’.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.