✍️ Ante JUKIĆ
Sve ove političko-ideološke rasprave kojima svakodnevno svjedočimo stvarno znaju biti naporne, ponekad i teško probavljive. Razni stručnjaci i ‘stručnjaci’ razmeću se apstraktnim izrazima kako bi dokazali svoju superiornost, sve je postalo nekako nedokučivo. I onda se, kako to često biva, dogodi da od drveća ne vidimo šumu. Ne vidimo ono što je toliko jednostavno i očito.
Koja je, dakle, najvažnija stvar u životu? Nije li to upravo – život? Ako nećemo promicati i boriti se za život, uzalud nam sve ostalo. Uzalud sve te borbe i aktivizmi, ako nema čovjeka.
Da mi je netko prije 20 godina rekao kako će se hodati za život, pogledao bih ga s podsmjehom i postavio pitanje:
„Hod za život? Glupost, potpuno besmisleno. Pa, tko uopće može biti protiv života, što se tu ima hodati?“
Danas, međutim, to nije trivijalna stvar. Došla su vremena kad se mora isticati vrijednost svakog ljudskog života.
Zaista vjerujem kako su većina zagovaratelja ‘prava’ na slobodni pobačaj dobri ljudi, a još sam uvjereniji kako nitko ne zagovara ubojstvo djece, niti se raduje nečijoj smrti. No, ti su ljudi zaslijepljeni ideologijom, od drveća ne vide šumu. Prihvatili su serviranu priču zasnovanu na ‘argumentima’ koji ne drže vodu.
Podsjetimo se malo kako je sve počelo. Ispočetka se govorilo kako plod u majčinoj utrobi nije osoba, kako život ne počinje začećem. Kad je znanost potvrdila da to nije istina, nastupila je zbunjenost. Jer, krugovi koji promoviraju pobačaj uglavnom se pozivaju na znanost, suprotstavljajući je, kako oni kažu, zaostalim i nazadnim stavovima Crkve. I sad ih je ta znanost na neki način izdala, pa je valjalo promijeniti pristup i taktiku. Stoga se prešlo na ono što danas najbolje prolazi, što otvara sva vrata. Konstruiran je pojam ‘pravo’.
Prava na što? E, to ja malo nezgodno izgovoriti. Ne možeš baš reći pravo na ubojstvo, to zvuči okrutno, pogotovo kad dolazi iz usta deklariranih humanista. Pa se onda došlo do sintagme ‘pravo na izbor’. Žena, kažu, ima pravo odlučiti što želi sa svojim tijelom. Tu sad dolazimo do glavnog problema u cijeloj priči, i ja stvarno ne mogu razumjeti one koji ne vide apsurd u ovoj tezi.
Ovdje se ne radi (samo) o ženinom tijelu. Ovdje se radi o živom biću, malom čovjeku. Da, u ženinoj utrobi, ali i dalje jedinstvenom čovjeku. Zaslužuje li on živjeti, ili žena jednostavno može odlučiti u njegovo ime? Smije li, nadalje, žena odlučiti u ime oca tog djeteta? Tri su osobe uključene u ovu temu, tri prava. Prvo i najvažnije od njih je pravo djeteta na život, a potom slijede pravo majke i oca. Međutim, ‘pro-choice’ ideologija zanemaruje najvažnije pravo, u stranu gura i oca, i sve svodi na pravo žene. Pravo ‘činiti što hoće sa svojim tijelom’. Apsurdno.
Puno se spinova i zamjena teza plasira kad se govori o temi pobačaja. Jedan od njih je onaj po kojemu je ‘pro-life’ aktivizam usmjeren protiv žene, kako ju degradira i ponižava, uskraćuje joj prava. Kako promovira zabrane. Opet apsurdno. Već iz samog imena ‘Hod za život’ vidljivo je kako ovo nije pokret ‘protiv’, nego pokret ‘za’. Ovdje se promovira radost života, nikakve zabrane. Njih, opet paradoksalno, promoviraju oni koje se deklarativno zalažu za slobodu izbora. Oni zabranjuju – život.
‘Pro-life’ aktivizam ne osuđuje žene, niti ih ostavlja na cjedilu u ovakvim teškim situacijama. A pobačaj je teška i stresna situacija, uvijek. Nitko ne može to tek tako ‘odraditi’, pobačaj uvijek ostavlja posljedice. I sve inicijative koje se bore za život jednako se brinu i za žene koju se nađu u ovoj situaciji. Rekao bih, puno više od krugova koje su im plasirale pobačaj kako pravo. Ovo nije ‘žena ili dijete’, ovo je ‘žena i dijete’. Ta teza također se ponekad podlo plasira u javnost. Nitko nikad nije rekao kako bi pobačaj zakonom trebalo zabraniti uvijek, i kako je život djeteta važniji od života majke. Postoje, naravno, iznimni slučajevi, u kojima je ključna liječnička procjena. A posebno je ružno kad se u cijelu priču plasira silovanje. To je zaista nisko, igrati na tu kartu u ionako bolnoj temi.
Ponovljeno je već tisuću puta, ali nije zgorega naglasiti još jednom. ‘Pro-life’ inicijativa nije usmjerena protiv žena, niti osuđuje one koje su se odlučile na pobačaj. Nitko to ne čini puna srca. ‘Hod za život’ i slični pokreti bore se prije svega protiv ideologije koja je pobačaj svela na pitanje slobode, na nešto što se nudi kao dokaz napretka i progresivnosti društva. Ukratko rečeno, ‘Pro-life’ aktivizam bori se protiv kulture smrti koja uzima sve više maha. To je zauzimanje i za dijete i za majku i za oca. Za svaku osobu. Jer svaka osoba zaslužuje živjeti.
Naveo bih nekoliko kontradiktornosti, apsurdnih, pa i pomalo ironičnih crtica vezanih uz pobačaj. Nisu to nekakvi ključni dokazati, niti sve te crtice imaju istu težinu, ali svakako su zanimljive i dosta toga govore o ovoj temi.
Ako plod u utrobi nije život, ako život ne započinje začećem, kao što neki tvrde, čemu onda uopće pobačaj? Čemu prekidati nešto što nije živo?
Ako majka ima pravo ubiti dijete samo zato što se nalazi u njezinoj utrobi, vrijedi li taj princip i nakon što se dijete rodi? Kao što znamo, sve dok su maloljetna, djeca su pod paskom roditelja, oni odgovaraju za njih. Na neki način, djeca su vlasništvo roditelja. Smiju li onda, recimo, majka ubiti dijete od 14 godina, koje živi u njezinoj kući?
Nadalje, nije li pomalo licemjerno zgražati se kad čujemo vijest o netom rođenoj bebi ostavljenoj u kontejneru, a istodobno promovirati pobačaj? Koja je razlika između djeteta dva dana prije i dva dana nakon rođenja? Nikakva, to je isti čovjek, samo u malo drugačijem okruženju.
Nije li licemjerno zalagati se za prava žena, a istovremeno promovirati pobačaj, kad je pola djece kojoj je uskraćeno pravo na život – žensko?
Na kraju, opet ću se vratiti na početak. Zaboravimo sve puste rasprave i stručne pojmove, prepustimo se osjećaju. Često upravo on daje prave odgovore. Tko može pogledati ultrazvuk ženine utrobe prije rođenja i reći da to nije živo biće. Srce kuca, pluća dišu, ruke i noge mašu. Iskreno, tko može mirna srca reći kako to nije čovjek?
Lijepo je promovirati sva druga prava, ali da bi ih čovjek mogao ostvariti, prvo se mora – roditi. Ne mogu shvatiti kako neki ljudi ne vide apsurd u ovome. Pravo na život je izvorno pravo, sve potječe od njega. Ako nema života, nema ni bilo kojeg drugog prava.
I da, još je nešto zanimljivo. Svi ljudi koji promoviraju pobačaj imaju nešto zajedničko…
Rođeni su.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.