✍️ Damir BEGOVIĆ
Najprije prigodni podsjetnik; u 21. stoljeću hrvatska reprezentacija sudjelovala je na pet svjetskih prvenstava i na njih su – nepogrešivo – izbornici uvijek pozivali najbolje igrače domaćeg prvenstva.
Tako su 2002. godine bili nagrađeni dinamovac Butina, hajdukovac Pletikosa i članovi šampionskog Zagreba Vasilj i Olić; 2006. izbornik Cico bio je pozvao sina Niku iz Hajduka, te Modrića i Bošnjaka iz redova prvaka Dinama, 2014. Niko Kovač imao je Zeleniku iz Lokomotive i Brozovića iz Dinama, 2018. Dalić je nagradio Livakovića iz Dinama i Bradarića iz Rijeke, a 2022. dinamovce Livakovića, Šutala, Oršića i Petkovića, Ivušića iz Osijeka i Livaju iz Hajduka.
To prevedeno znači kako se upravo dogodio opasan presedan, čak možda i jedan izbornički zločin prema prvaku Dinamu. Naime, uzmemo li zdravo za gotovo kako je Livaković zapravo igrač Fenerbahčea na posudbi u Dinamu, HNL će na Svjetskom prvenstvu 2026. imati samo jednog predstavnika: Tonija Fruka iz Rijeke – momčadi koja je za prvakom Dinamom zaostala čak 35 bodova, čak i 15 bodova za drugoplasiranim Hajdukom!
Dalićeva nepravda prema Bobanovom i Kovačevićevom Dinamu u tom smislu je nedvojbena, nezabilježena, neoprostiva, čak zapanjujuća! Sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu za igrača predstavlja čast, priznanje, nagradu za trud, uspjeh, formu, učinak, a Dinamovi nogometaši Beljo i Stojković u svim tim kategorijama u ovoj sezoni bili su iznimni. I što su doživjeli? Da im izbornik ne iskaže ni zrno respekta za dvostruku krunu s Dinamom i ukupno 51 pogodak i 18 asistencija (Stojković 13/12, Beljo 38/6)!
I kako se onda mogu osjećati nego – bezvrijednima? Kada na SP ako ne sad? – pitaju se obojica, pa i njihov klub Dinamo. I što bi to nogometaš trebao proizvesti da ga izbornik Hrvatske honorira? Da je barem jedan od njih dvojice dobio poziv za SP, ili Beljo ili Stojković, bilo bi prihvatljivo, logično, razumno, u skladu s gore spomenutom praksom. Ali, za Boga miloga – zar niti jedan!? Zašto tako prema Dinamu, samoprozvani ponizni čovječe!?
Zašto? Zato što Dalić – kočoperan i inatljiv kakav jest – naprosto ne može podnijeti da mu se igrači nameću, posredno ili neposredno. Što je agitiranje, nuđenje, predlaganje nekih igrača jače, to je jači i žešći i izbornikov otpor. On to jednostavno ne trpi! Ni iz jedne sfere, osim možda onih kojima je sklon, kao što je primjerice Miškovićeva Rijeka. Ona na Dalićevim popisima nikada nije zakinuta; od Bradarića, Labrovića, Marca Pašalića do Fruka.
Dinamo u toj propagandnoj mašineriji naravno ne sudjeluje – izravno. Boban je previše mudar da bi se miješao u izbornikove ovlasti i pokušao bilo kako utjecati na Dalića. Ne, Dinamo za to ima svoje anonimne Facebook-bukače, manje ili više suptilne analitičare i komentatore koji kroz cijelo proljeće svojim objavama raketiraju izbornika Beljinom statistikom, uglavnom uz prigodnu poruku – što čekate, izborniče?
Isti ti zamaskirani Dinamu skloni komentatori u svojim objavama na društvenim mrežama ne štede ni čelnike HNS-a. Tako je primjerice žestoko komentiran termin finala Kupa – i označem promašajem – iako je stadion u Osijeku bio pun, a navijači u sjajnom raspoloženju. Obrušili su se plavi fejsbukovci i na HNS zbog sramotno niske novčane nagrade za pobjednika Kupa…, itd, itd, samo se pridružite nekoj od tih stranica i tamo ćete spoznati sav Dinamov gnjev spram HNS-a.
Sve dok su odnosi takve prirode, Dalić neće biti nimalo sklon Dinamovim igračima, odnosno pozivat će ih samo u slučaju da nema drugoga izbora. Tako Stojković i Beljo zapravo ovise samo o tuđoj nesreći, što je za igrača najnepopularnija i najnezavidnija pozicija. Bolje i ne ići na Svjetsko prvenstvo, nego ići preko nečije traume.