✍️ Ante JUKIĆ
Lijepo je kad su navijači ’12. igrač’ svog kluba, puno ljepše nego kad su mu igrač manje. A zna se dogoditi i to.
Lijepo je kad navijači svojim navijanjem klubu donose bodove, puno ljepše nego kad klub bodove zbog njih gubi. A bude i toga.
Lijepo je vidjeti koreografije koje navijači znaju prirediti, puno ljepše nego divljanje na tribinama. A nije se ni to jednom dogodilo.
Lijepo je kad navijači prikupljaju sredstva za spas voljenog kluba, puno ljepše nego kad mu novac izbijaju iz džepa. A nije rijetkost ni to.
Lijepo je kad navijači daruju krv, puno ljepše nego kad krv prolijevaju. A zna se dogoditi i to.
Lijepo je kad navijači pokreću akcije za pomoć djeci, puno ljepše nego kad su svojim ponašanjem loš primjer toj istoj djeci. A znaju biti i to.
Lijepo je navijačkim aktivizmom poticati promjene, puno ljepše nego ušutjeti kad te oni koje si prozivao zbrinu. A ima i takvih.
Lijepo je među navijačima vidjeti profesore, doktore, umjetnike i intelektualce, puno ljepše nego huligane. A nađe se i njih.
Uglavnom, nikad ne treba generalizirati, o kojoj god temi se radilo. I zato ću prvi braniti navijače i navijačke skupine kad ih netko olako nazove huliganima i prikazuje u negativnom svjetlu, iako nisam dio tog svijeta.
S druge strane, navijači bi trebali biti objektivniji kad govore o sebi i svom odnosu prema voljenom klubu, malo više kritike ne bi bilo na odmet. A i manje patetike, pa i licemjerja, svakako bi bilo poželjno.
Biti navijač je kao i sve drugo u životu. Nešto daš, nešto dobiješ. Žrtva, ali i nagrada. Često navijači znaju mahati brojem gostovanja i tisućama prijeđenih kilometara zbog svog kluba. To je nekakav ultimativni dokaz odanosti i ljubavi, koji im daje za pravo postaviti se iznad onih bez tako impresivne biografije.
No, jesu li ta putovanja i uloženo vrijeme samo zbog kluba? Ili možda i zbog kluba? Ja bih rekao, ovo drugo. Kao što ni maturanti ne idu u Prag samo vidjeti Schönbrunn i učiti o slovačkoj kulturi, tako ni navijači ne idu na gostovanja samo kako bi pomogli svom klubu. Idu i zbog sebe, zbog svog zadovoljstva, društva, provoda. A u konačnosti, i zato što su to htjeli. Nitko ih nije natjerao (barem se nadam), osim što su podržali klub, i sami su nešto dobili. Kao što u navijačkom životu uvijek dobivaju. Ponekad i više od puke emocije i zadovoljstva, nešto opipljivo. Zato bi, kao što sam rekao, ipak trebali malo smanjiti dozu patetike.
Ima li navijača koji su klubu sve dali, a baš nikad ništa zauzvrat dobili? Nema, jer ljubav je emocija koja ispunjava, već time si nešto dobio. A ima li navijača koji su klubu dali puno više od nekih koji se javno eksponiraju? Ja još nisam upoznao nijednoga. Ne zato što ne postoje, nego što se takvi ne guraju u prvi plan, pa za njih ni ne znaš. Možda nemaju toliko gostovanja i kilometara u nogama, možda uopće ne idu toliko na utakmice, možda se formalno ni nazivaju navijačima, ali iskreno vole svoje klub. Koji zbog njih nikad nije platio ni lipe kazne, niti se zbog njih morao crvenjeti. Nekad ne moraš ništa dati, dovoljno je samo ništa ne uzeti.
Mnogi navijači o sebi govore kao da im je to zanimanje, gotovo se tako predstavljaju u javnosti. Često znaju i u potpunosti privatizirati kompletnu navijačku scenu svog kluba, pa onda prosuđuju tko je pravi navijač, tko je zaslužniji, tko smije uopće govoriti o toj temi. Ponekad se stječe dojam kako su sami sebi svrha i kako je klub tu zbog njih, a ne obrnuto. Po tom pitanju bi se pojedinci svakako trebali malo spustiti na zemlju, čak i ako sami nemaju niti malo putra na glavi. Imaju li ga, svi ti njihovi istupi zvuče posebno patetično i licemjerno.
Kao što sam rekao, uz dužno poštovanje za sve one dobre stvari koje čine, navijači/navijačke skupine trebali bi prvo ipak počistiti u svom dvorištu.
Jer, lijepo je kad navijač živi za svoj klub, puno ljepše nego kad živi od kluba. A ima i takvih…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.