✍️ Mladen KEVO
Skupljali su i koljali se u klikere, u šibicare i u iskorištene željezničke karte, koje su nalazili oko stare trošne željezničke stanice, ulazeći i u čekaonicu iz koje bi ih dežurni prometnik odmah tjerao van. Pravili su praćke od kojih je često znalo stradati i poneko prozorsko staklo! Za Uskrs bi se tucali ukrašenim šarenim uskrsnim jajima, premazujući ih ranije voskom po vrhu, neće li tako baš njihovo biti najtvrđe i porazbijati sva ostala u ulici. Jer onaj komu bi to uspjelo, bio je jednostavno glavni, sve do sljedećeg Uskrsa!
Čekali su s nestrpljenjem velike jesenske i proljetne kiše, kad će kanali biti dupkom puni vode, jer će se u njih tad izliti i preliti rijeka Bosut. Tada bi, u tim potopljenim kanalima, starim odbačenim šerpama i na razne druge domišljate načine lovili ribu, koju je donijela voda ili bi pravili brane od pruća, preko kojih se ona prelijevala. Od uvaljanog blata mijesili su topove, i pucali ih sve dok im pljuvačke u ustima, bez koje zvuk nije bio pravi, ne bi sasvim ponestalo.
Na drvenim čardacima, u koje se spremao kukuruz i druga ljetina, podizali bi od starih pokrivača, opet svoje indijanske šatore. Iz voćnjaka su brali višnje, stiskali ih u ruci i mazali njima lice crvenim ratničkim bojama. Čekali su zimu i velike slavonske snjegove da se sanjkaju, grudaju i prave snjegovića. Najveći doživljaj zimi bio im je kad bi ih susjed Stojan sve potovario na velike drvene saonice s konjskom zapregom, i u galopu, dok su na znojnim konjskim vratovima praporci zvonili, provezao kroz cijelo selo.
Dok je vesela dječja cika niz zaleđene šokačke šorove odzvanjala, imali su tada osjećaj da su to njihova Vilinska kola i da oni u njima, oblacima, lete kroz bijelu ledenu zimsku pustoš. Zaustavio bi se Stojan sa saonicama pred pekarom, uzeo bi jednu veliku toplu pogaču i onda bi im ju, kidajući ju na komade, uz riječi: „Jedite, majka vam brata rodila“, još svima podijelio, pa bi zatim svi krenuli natrag, na veseli povratak kroz cijelo mjesto, na tim vilinskim letećim kolima. Kakva su to dječja veselja i uzbuđenja bila!
Tih godina, prije nego će dvadeset i šestog svibnja, tisuću devet stotina šezdeset i osme u crkvenom dvorištu crkve svetog Martina, pored sakristije u koju su na vjeronauk iz njegovog razreda išla sva djeca osim sina direktora škole, primiti prvu svetu pričest, u cijeloj njihovoj ulici bila su tada tek tri TV prijemnika. Jedan od ta tri imala je susjeda iz sokaka. Nitko ju nije zvao imenom nego Mađarica, jer je to i bila, a njih bi iz ulice toliko došlo gledati filmove nedjeljom u podne da bi napravili pravu malu invaziju.
Gledali su: Kuda idu divlje svinje, Dječaka iz džungle, Izgubljene u svemiru, Kapetana Janošika, Bonancu i druge serije koje su okupirale sav njihov i um i maštu, te bi im ona jednostavno iznijela televizor na prozor. A onda bi se svi oni natiskali u dvorištu, što bliže TV-u, očiju prikovanih za mali ekran. Žena je imala beskrajno strpljenje i nikad im nije uskratila gledanje, zbog čega su joj oni za to bili zahvalni još i onda kad su postali odrasli ljudi, a kad bi se u razgovorima prisjećali bezbrižnih sretnih dječjih vremena.
Prozor je, međutim, bio otvoren, njezini sinovi, pogotovu Pišta, bili su vrsni ribiči, a Mađarica je znala tako gurmanski pripremati i u pećnici od šporeta raznim začinima i umacima prelijevati već rumeno zapečenog riječnog šarana, da su mirisi koji su dolazili kroz prozor njih izluđivali. Zazubice su im rasle, a voda curila na usta, ali serija bi se unatoč tim velikim dječjim mukama uvijek odgledala do kraja. Onda bi se trčalo doma vidjeti je li što dobro njihova mama priredila za nedjeljni ručak.
I bili su dobri ti njihovi nedjeljni ručkovi. Ali u čitavom njihovom djetinjstvu nikad im ništa nije mirisalo tako kao što je, pripremljen prema receptu njihove susjede Mađarice, mirisao taj šaran, dok su u Bonanci: Džo, Otac, Adam i Hos opet dijelili pravdu te neke pljačkaše i razbojnike uvodili u red… Ipak, bilo je i za sve njih iz ulice jedno potpuno zabranjeno mjesto. Utoliko ih je ono kao magnet privlačilo. Želite li da ljudi naprave i najopasniju stvar na svijetu, to ćete postići jednostavno: samo im zabranite!
To zabranjeno mjesto, za sve njih, bila je rijeka Bosut! Par godina, naime, nakon njegova doseljenja jedan se dječak utopio u Bosutu i od tada su sve majke strahovale i bdjele, da im se djeca ni na jedan jedini trenutak ne bi našla bez odraslih na rijeci. Otići u Ciglanu značilo je mali dječji grijeh, za koji se i kroz prste znalo progledati. Otići na Bosut bilo je u rangu najtežeg, smrtnog grijeha. Za to oprosta nije bilo. Kazna su bile batine šibom i zabrana izlaska iz dvorišta na ulicu, od više dana.
Kroz raspukle daske trošne drvene ograde kažnjenik bi čeznutljivo iz dvorišta gledao u svu djecu kako se na ulici ona veselo igraju, dok bi mu neki od njih trčeći po loptu koja se otkotrljala u kanal u prolazu provokativno dobacio: „Što je s tobom danas Mladene, u kazni si sigurno zbog Bosuta, opet imaš zabranu izlaska ispred kuće, ha, a da znaš samo kako nam je svima sad vani lijepo se igrati. Odavno nas se ovoliko nije skupilo. Baš mi te žao, što ne smiješ izići napolje!!!“
Taj Bosut nije imao ni virove, niti je bio naročito dubok, niti je izgledao opasan. Bio je sav utonuo u zelene vrbike velikih tužnih vrba, uz njegove obale što su se nadvile. Bio je lijena slavonska rijeka, koja je tekla toliko sporo da se to jedva zamjećivalo golim okom. Ali je u doba kiša vodostaj znao visoko porasti. Obale su bile blatne i klizave. Mulj u vodi bio je kao živo blato, gnjecav i za u njemu zaglibiti vrlo opasan. Doseljena djeca bili su neplivači jer su bili premali i siromašni, a da bi imali gdje naučiti plivati.
Ali, ipak, unatoč strogoj zabrani roditelja, otići na Bosut predstavljalo je najveće iskušenje, izazov, osobno dokazivanje, jednu vrstu inicijacije. Dječaci u ulici su se dijelili na one koji to smiju i one koji za takav čin još nisu skupili dovoljno hrabrosti. To je bila odvažna stvar, o kojoj se pričalo. Ako se za to nekako dozna, a uvijek bi se nekako doznalo, riskirale su se velike batine šibom po rukama i po turu uz višednevnu zabranu izlaska na ulicu, ali svejedno: biti na Bosutu i reći drugima da si bio na Bosutu…
To je dizalo rejting i ugled kod ostalih dječaka i u ulici općenito više od ičega. Više čak i od toga ako bi netko nakon vjeronauka kod stroge časne sestre Cvijete, u iznenadnom napadu skrušenosti, kriomice posjetio voćnjak časnih sestara! Sa sjeverne strane Bosuta, nedaleko od starog drvenog mosta prostiralo se još jedno tajnovito, bajkovito, gotovo mitsko mjesto za sve dječake iz njegove ulice. Odmah uz obalu rijeke uzdizala se desetak metara visoka uzvisina pravokutnog oblika, zvana Gradina.
Smišljali su priče o blagu koje je tamo zakopano; o srebrnim štitovima i mačevima sa zlatnim drškama, optočenim dragim kamenjem, te o tome da samo treba otkriti na kom je mjestu u visoku travu zarasle Gradine to blago zakopano. U dječačkim pričanjima onda bi se tome još pridodavalo kako tamo postoje tajni ulazi i skriveni mračni hodnici kojima se može sići do podzemne dvorane s blagom, samo bi te prolaze prije toga valjalo i otkriti, što je za snagu njihove raspaljene dječačke mašte bila prava sitnica…
Dvije godine poslije prvo se po selu počelo pričati kako će se i na Bosutu snimati igrani film, doći će pravi glumci, čak i slavni Yul Brynner, onaj filmski junak kojega su prije toga svi oni gledali u Sedmorici veličanstvenih, na susjedovom televizoru. Drugi su tvrdili da su to samo bablja naklapanja. Yul Brynner na Bosutu? Makar što. Djeci se to činilo kao nešto potpuno nestvarno, san koji bi oni željeli da se ostvari, ali za kojega unaprijed znaju da to nije moguće. Pa ipak su o tome svi potajno maštali i na glas snivali.
Onda su se jednog dana pojavili prvo neki ljudi s autobusom i nekom opremom u nekoliko kamiona i prikolica. Djecu majke više niti najvećim prijetnjama i kaznama nisu mogle spriječiti da prilaze Bosutu. A na njegovoj obali, kod starog drvenog mosta, koji je još bio u upotrebi za rijetke automobile, ali ne i za kamione i autobuse, radnici su od blokova stiropora napravili pravu pravcatu tvrđavu, obojili ju u boje kamena toliko vjerno da se djeci ona činila kao sve one tvrđave koje su gledali u brojnim filmovima.
Snimala se prva klapa. Preko mosta u kočiji vozili su jednu mladu ušminkanu damu s dubokim dekolteom, a kod tvrđave stajao je On! I premda ovaj put nije imao ulogu revolveraša s Divljeg Zapada, nego Kozačkog oficira, njima je to bilo sasvim nevažno, jer Yul Brynner bio je tu, na Bosutu, na samom ulazu u njihovo selo. Trljala su oči sva djeca od nevjerice, ali je On i dalje mirno stajao kod te tvrđave od morske pjene, valjda ne više od trideset metara udaljen od najbližeg mjesta dokuda su pustili svu djecu.
Stajao je tamo jedan od njihovih junaka iz `Sedmorice veličanstvenih` i drugih vestern filmova. Nekoliko godina poslije, i u njihovu kino salu stigao je film `Ljubav konjokradice`, s njim u glavnoj ulozi. A on se kao dječak čudom čudio kako je to na filmu onaj njihov mutni, sivi, prljavi i blatni Bosut, zarastao sav u drezgu i lopoče, kako je u tom filmu on ispao kao čista, bistra modra rijeka, poput američke Rio Grande?! S Hollywoodskim i nekim drugim iluzijama suočiti će se tek u kasnijim godinama!
P. S. `Romansa konjokradice` je jugoslavensko-talijansko-francusko-američki igrani film snimljen 1971. godine u režiji Abrahama Polonskog. Radnja se događa početkom 20. vijeka u Poljskoj pod vlašću carske Rusije. Protagonisti su žitelji jevrejskog štetla koji su se vijekovima tradicionalno bavili uzgojem i krađom konja, a koje uznemiri dolazak kozačkog oficira (koga glumi Yul Brynner) koji namjerava i konje i ljude rekvirirati za potrebe rata s Japanom. Film je sniman u Nuštru, (nuštarski dvorac), u Privlaci na Bosutu kod starog drvenog mosta, te na Dunavu kod Iloka. Uloge: Yul Brynner… Captain Stoloff, Eli Wallach … Kifke, Jane Birkin … Naomi, Lainie Kazan … Estusha, David Opatoshu … Schloime Kradnik, Serge Gainsbourg … Sigmund, Henri Serre … Mendel, Linda Veras … Countess Grabowsky i drugi.