
“Pa kako ga ne mogu prisilno testirati, nije mi jasno. Mora postojati zakonski okvir” – pita (se) jedan naš čitatelj u komentaru ispod današnjeg teksta na Budici u kojem smo izvijestili o tome da je 26-godišnji Vinkovčanin odbio testiranje na prisutnost opojnih sredstava.
Upravo zbog tog komentara, kao i činjenice da su slučajevi odbijanja testiranja postali gotovo svakodnevica, odlučili smo provjeriti što o tome kaže zakon i zašto policijski službenici, unatoč svojim ovlastima, ne mogu vozača prisilno podvrgnuti testiranju.

Dakle, ovako; prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama, vozača nije moguće prisilno podvrgnuti testiranju. Razlog nije u tome što policija nema ovlasti postupati, nego u zaštiti tjelesnog integriteta i autonomije osobe, koja proizlazi iz Ustava Republike Hrvatske i međunarodnih konvencija o ljudskim pravima.
Budući da testiranje može uključivati uzimanje bioloških uzoraka, poput sline, krvi ili urina, zakon ne dopušta da se takav zahvat provede uporabom fizičke prisile. Umjesto toga, zakon propisuje da je samo odbijanje testiranja prekršaj, zbog čega policija vozača isključuje iz prometa, a protiv njega pokreće prekršajni postupak.
No, stručnjaci za prometno pravo već godinama upozoravaju kako dio vozača procjenjuje da im je odbijanje “manje zlo” od pozitivnog nalaza.
Jedan od razloga za takvu procjenu mogao bi biti činjenica da pozitivan nalaz na droge može imati i druge posljedice osim same prometne kazne. Primjerice, može biti relevantan u drugim upravnim ili sudskim postupcima, kao i u postupcima u kojima se procjenjuje zdravstvena sposobnost za upravljanje motornim vozilima. Upravo zato dio vozača radije prihvati sankciju za odbijanje testiranja nego da postoji službeno evidentiran pozitivan nalaz.

To, međutim, ne znači da odbijanjem izbjegavaju odgovornost. Policija ih isključuje iz prometa, slijedi (četveroznamenkasta!) novčana kazna, zabrana upravljanja vozilom i negativni prekršajni bodovi, a u određenim slučajevima mogu biti i uhićeni do prestanka razloga za zadržavanje.
Uglavnom, zbog sve učestalijih slučajeva odbijanja testiranja nameće se pitanje je li postojeći sustav dovoljno učinkovit ili bi zakonodavac trebao razmotriti izmjene koje bi smanjile broj ovakvih situacija.
