✍️ Mladen KEVO
Prvo, gole povijesne činjenice. Radu Končara, 1936. uhićuje policija Kraljevine Jugoslavije i osuđuje na godinu dana zatvora zbog komunističkog djelovanja. Poslije odslužene kazne, odlazi u Zagreb gdje se zapošljava u tvornici ‘Siemens AG’ (danas ‘Končar’). Godine 1939. postaje član novog Centralnoga komiteta KP Hrvatske. Nakon uhićenja gotovo čitavoga CK KPH, bio je izabran za političkoga sekretara KP Hrvatske. U listopadu 1940. godine na Petoj zemaljskoj konferenciji KPH u Zagrebu postaje član Politbiroa KPJ.
Končar nosi konspirativno ime Brko. Pod njegovim vodstvom, Pokrajinski komitet KPH izdaje 20. listopada 1941. godine proglas »Radnicima, seljacima, građanima, intelektualcima, omladini, rodoljubima porobljene Dalmacije« koji završava riječima: »Diži se, narode u Dalmaciji! Mi ne smijemo zaostati! Stupajmo složno u JNOF s ostalim narodima Jugoslavije!(…) Ulazimo u partizanske odrede! Dižimo oružani ustanak !« Končara su 17. studenoga 1941. godine uhitili Talijani i prebacili u Šibenik.
U zloglasni zatvor koji je služio kao mučilište za tisuće Dalmatinaca. Kroz njega je do kapitulacije Italije prošlo više od 6.300 ljudi. Posebni talijanski sud za Dalmaciju osudio ga je na smrt strijeljanjem. Kako bi Končara izbavili iz talijanskog zatočeništva, dalmatinski partizani htjeli su ga zamijeniti s fašističkim časnikom Antonijem Vivarelijem, međutim je tog zarobljenog časnika jedan partizan samoinicijativno ubio. Rade Končar je strijeljan u Šibeniku, na Šubićevcu, 22. svibnja 1942. godine, s 25 drugih antifašista.
Končar ni pod mučenjima nije nikoga odao. Na stratište na Šubićevcu, uz Radu Končara, izvedeni su i hrvatski antiFašisti: Feđa Borožan, Ignacijo Brajević, Božo Dumanić, Jozo Dumanić, Paško Dumanić, Milivoj Jelaska, Života Katunalić, Dušan Kažimir, Ivo Kovačić, Jozo Kuzmić, Vojko Matošić, Stjepan Polić, Ante Poljičak, Božo Puljas, Nikola Purišić, Ante Radica, Jozo Ružić, Josip Siriščević, Petar Siriščević, Vicko Siriščević, Nikola Trebotić, Ante Vrdoljak, Karlo Vušković, Duje Žegarac i Nikola Žitko.
Končareve riječi talijanskim sucima bile su: “Milosti ne tražim, niti bih je imao prema vama”; egzekutorima koji su ga svezali za stup i pucali mu u leđa doviknuo je: “Kukavice, zar se bojite pucati u grudi, zar se bojite naših pogleda?” Danas se na mjestu njihova stradanja nalazi Spomen-park Šubićevac, gdje se svake godine polaganjem vijenaca i karanfila na betonske stupove predstavnici antifašističkih udruga, lokalnih vlasti i članovi obitelji sjećaju njihove žrtve. A sad o Dalmaciji i o Hrvatskoj – 85 godina kasnije.
Znate ono već izlizano: `Drage Hrvatice i Hrvati u domovini i u iseljeništvu`? Kad vam se AP tako obrati, to znači da će (kao osoba dokazano bez časti na jednoj, a bez srama na drugoj strani) čak i svečanost obilježavanja Vojno-redarstvene operacije Oluja, na vulgaran način zlorabiti za novu kupovinu glasača, objavom o povišenju mirovina za 200 tisuća branitelja. Dok će ostalih milijun umirovljenika `malo pričekati`. Međutim, kad vam se na isti način ja obraćam, to je `sarkazam na petu potenciju`.
Dakle, Drage Hrvatice i Hrvati u Domovini i u Iseljeništvu; dana 7. kolovoza Anno Domini 2026. ovo vam želim poručiti. Znate kako to ide s Poviješću? Sve se mijenja; `Na ovom svijetu samo mijena stalna jest`, rekao je antički filozof Heraklit. Da bi Petar Preradović, zadarski zet i jedan od urednika Zore Dalmatinske, časopisa koji je od 1844. izlazio u Zadru, u svojoj pjesmi Mujezin napisao `Sunce žarko sjeda i skoro će sjest: Stalna na tom svijetu samo mijena jest!`. Povijest to su neprestane Promjene.
Vode se krvavi ratovi za ovo ili za ono; gube se ili dobivaju velike bitke, nestaju imperiji i na njihovim razvalinama nastaju novi, jedne države rastu i razvijaju se, druge stagniraju i propadaju, potrošeni politički sustavi ustupaju mjesta novim odnosima društvenih snaga, do jučer nedodirljivi Svjetonazori odbacuju se u kontejnere povijesti, a na njihova mjesta, na Oltare novih vladajućih ideologija, zaređuju se novi. Tko se u Hrvatskoj rodio 1912. i doživio 80 godina – živio je u četiri države i sustava!
Nove udžbenike povijesti diktiraju novi vladari a nova povijest uvijek se iznova nastoji dogmatsko ideološki nametnuti kao jedina istinita. Sve smo to viđali, sve to vidimo i sve to će neke nove generacije opet vidjeti. Bivši zločinci postaju idoli. Bivše zločinačke ideologije postaju oslonci nekih novih država, primjerice Vučićeve Srbije ili Plenkovićeve Hrvatske. Četništvo i Ustašluk najtraženija su roba od Beograda do Zagreba. Sve to: Kler blagoslivlja, Politolozi mogu objasniti, Političari promoviraju, Građani trpe.
Međutim! Postoje neka djela i neki postupci nekih pojedinaca a povijest bilježi i pamti takve pokrete i osobe – čija je razina predanog služenja njihovom cilju i spremnost podnošenja svake žrtve za njeg takva i tolika da svjedoči ne samo o njemu, nego šalje one univerzalne istine o Ljudima i o Čovječanstvu pred kojima svi osjete posebnu vrstu strahopoštovanja, te im i najveći protivnici odaju jednu vrstu pijeteta. A svakako se nikad ne srozavaju na to da bi takve osobe, nakon njihove žrtve išli još dodatno ponižavati.
Npr. Aleksandar Makedonski, nakon što je hametice potukao njegovu vojsku, Perzijskog cara Darija III., kad su ga u potjeri ubili Aleksandrovi vojnici, prekrio je svojim carskim plaštem i dao ga je pokopati uz velikodostojničke počasti. U ovoj Hrvatskoj to je sasvim iščezlo. Pomokrit se po grobu ili spomeniku političkog suparnika postalo je domoljubni ritual, a i velika nužda ako je moguća poželjna je. Svaki tjedan Hrvatska dotiče novo civilizacijsko dno i, poput onog vica o Muji `živ sam, još padam` – sve dublje pada.
Država, koja nije u stanju Predsjedniku Republike omogućiti da nakon sudjelovanja u proslavi Oluje mirno ruča u nekom Kninskom restoranu, nego mu taj dan dođu zapišati Skejine Ustaše (nabreklih trbuha od masne janjetine od još masnijih braniteljskih mirovina koje primaju) arlaukanjem `On ne viče jao meni, već on kliče Za dom Spremni`, pa je izbor Predsjednika države: ili objedovat uz Ustaški ugođaj, ili potražiti drugi restoran ili kupiti sendvič na benzinskoj, takva država – NIJE DRŽAVA. To je `ćumez`!
Civilizacijska sramota. A najsramotniji dio je ovaj. Protokol najviših dužnosnika, dakle kad gdje će otići ili doći, pa tako i kad i gdje će svratit na ručak – visokopovjerljiva je informacija. Kako onda Skejina `Janjetina bojna` zna, u koji će restoran u koje doba – doći predsjednik Republike? Kako to da nisu svratili u restoran u kom je Plenković, pa da im on zatakne po 100 eura za Juru i Bobana ? Pa znaju tako što im je to dojavila Hadezeova policija, ona kojoj je vrhovni šef AP, a ministar Božinović. To tako `funkcionira`.
Ali, novo dno ovaj korumpirani štetočinski režim nije dotaknuo na Dan Oluje u Kninu. Nego večer prije u Šibeniku. U Parku Šubićevac, u kojem je spomen obilježje 25-orici hrvatskih antiFašista, na čelu s Radom Končarem, koje su strijeljali talijanski fašisti – postavljeni su kemijski WCi za ustaški dernek Marka Perkovića Thompsona. Pa ih je onda Hadezeov gradonačelnik, koji bi si jadničak htio biti dobar sa svima, kao uklonio. I, kako nije bilo kemijskih WC-a, onda se po istoj lokaciji vršila mala i velika nužda.
Popišamo se na Radu Končara i Poseremo se na sve antiFašiste, to je bila temeljna poruka i nit vodilja koju potiče, huška, odobrava i sponzorira Hadezeova Vlada. U toj podjeli uloga Plenković je naručitelj zapišavanja, Božinovićeva policija logistički ga osigurava, Skejini `tovljenici u crnom` u statusu su `mula`, koje za kilo janjetine i glavicu luka, prave crne budale od sebe, MPT je glavni ustaški megafon – dok su njegovi zaluđeni sljedbenici vršitelji nužde (male i velike) – nad civilizacijskim tekovinama Hrvatske.
Za kraj. U Hrvatskoj legitimno je ono čuveno pitanje: `Gdje si bio 1991.?`. Ali za političko civilizacijski opstanak Hrvatske u međuvremenu legitimno je pitanje postalo: `A gdje ste ti i tvoji bili 1941.`?! Tomica Medved može do besvijesti lupetati kako je citiram `Domovinski rat TEMELJ Hrvatske`. Kad je nešto od nečega temelj, to znači kako prije tog – toga uopće nije bilo, jer sve što stoji i postoji – stoji i postoji na temelju. Kao ni kuće ni države nisu Čardaci ni na nebu ni na zemlji. Hrvatska, međutim, postoji stoljećima.
Bez antiFašizma ne bi bilo kontinuiteta hrvatske državnosti! Ne bi bilo uvjeta da nas međunarodno priznaju; da se 1991. obrane, dovrše i zaokruže hrvatske granice i državna neovisnost. Zato Brko, druže Končar: izvini za oskvrnuće tog uzvišenog mjesta gdje su Tebe i 25 tvojih drugova, Hrvata i Srba – strijeljali – zbog Ideala Slobode. Ovo je moguće jer umjesto talijanskih Hrvatskom sad marširaju, ureduju i uriniraju domaći, hadezeovi fašisti. S tim zlom tvoja je generacija znala izić na kraj. Ova šuti i čeka.
P. S. Pisao sam o tome u zadnje dvije kolumne. Odvija se nezaustavljivo. Preksinoć u Vodnjanu šestorica muškaraca s palicama premlatile su dvije osobe, od kojih jednu nanošenjem teških ozljeda, a sve se odvijalo pred troje djece. Jutros je u Osijeku premlaćen 43-godišnjak, poznati nogometni sudac, ostao ležati nasred ceste te je hitno prebačen u KBC Osijek. Nasilje je postalo temeljno obilježje hrvatskog Društva; brutalno je, cipelarenjem odbijaju se bubrezi, lome se rebra i vilice, ima ga u enormnim količinama, na svakom koraku, u svim dijelovima Hrvatske, u turističkoj sezoni i izvan nje. Hrvatska je pretvorena u jednu `mehanu` za iživljavanje divljaka, samo što razbijeno staklo i krv po podu ne uklanjaju čistačice, nego policija i komunalne službe. Sretan vam Dan domovinske zahvalnosti. Hvala domovini.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.