✍️ Ante JUKIĆ
Prvi put dogodilo se tamo negdje početkom sezone. Dođem biciklom bez ikakvih problema i parkiram tamo kod tuša. Otplivam standardnu dionicu, do druge strane igrališta i nazad, vratim se do bicikla, kad ono – šok! Probušena guma.
Čudno, pomislih, jer bila je u savršenom stanju kad sam došao, prije ni sat vremena. Ali, zna se to tako dogoditi, da naletiš na nešto, a ona se isprazni s odgodom, tako da sam to tako i prihvatio. Nisam tražio nikakve posebne razloge.
A onda, prije nekoliko dana, ista priča. Sve kao i prvi put, isto parkirno mjesto, isti točak. Da stvar bude intrigantnija, ovog puta sam čak i pazio. Poučen iskustvom, nisam vozio bicikl preko onog kamenja, nego sam ga gurao. Ali, nikakve vajde. Ponovno bila u redu kad sam došao, a ni sat poslije skroz ispuštena. E, sad mi je već postalo malo sumnjivo. U redu, jednom se može dogoditi, ali dvaput? Prijatelji me upozoravaju da ne brzam sa zaključcima, trebao bih, kažu, pričekati još malo. Pa ako se dogodi i treći put, on je to – to, slučajnosti nema.
No, uzalud meni govoriti, ja sam zaključak već izvukao. Možda nisam najoštrija olovka u pernici, ali zbrojiti 3 i 3 još uvijek znam. Nije slučajno, pogotovo uzmem li u obzir poruke koje sam dobivao u zadnje vrijeme. Nekome sam se zamjerio, nema sumnje. Uplašen nisam, ali sam, moram priznati, malo uvrijeđen i razočaran. Potajno sam se nadao nečem ozbiljnijem, recimo, da mi BMW odleti u zrak. Probušiti gumu na biciklu, kukavički, iza leđa, mi je, onako, djetinjasto. Za sitne ribe. Očito ipak nisam som s Banje, prije neka girica. Uglavnom, shvatio sam poruku.
Što, naravno, ne znači kako više neću ići na Banju. Hoću, ali definitivno ne biciklom!
I točak.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.