✍️ Ante JUKIĆ
Proteklih sam dana intenzivno razmišljao kako pokrenuti posrnulo nam gospodarstvo, i na pamet mi je pala sjajna ideja. Odmah napominjem da se radi o pilot-projektu i radnim skicama, nije to baš tako jednostavno kao što izgleda, ali osnovni principi su tu. Spremni?
Dakle, otvorio bih tvornice, i to odmah dvije. Za početak. Kad kažem ‘otvorio’, mislim na državu. Ta, tko bi uopće otvarao tvornice u 2026. godini, nego država? Nije sad toliko bitno gdje bi se nalazile i što bi proizvodile, ali recimo da se radi o, bubam, tvornici cipela i brodogradilištu. Gdje? Ne znam, opet bubam, u Vukovaru i Rijeci.
Prvo ću iznijeti plan za cipele.
Za početak, zabranio bih uvoz, tržište i konkurenciju općenito. Jer, kad se toga riješiš, kupci nemaju izbora, moraju kupovati tvoj proizvod. Na ovu sam ideju baš posebno ponosan. Naravno, ovih 35 godina mraka malo je zakompliciralo situaciju, ljudi su sad već naviknuli na mogućnost izbora. Ali, nije to ništa što malo propagande i ispiranja mozga ne bi moglo riješiti.
Nakon eliminacije konkurencije sve ide glatko. Zaposlio bih barem dvostruko ljudi više nego je potrebno, i svima bih dao plaće po volji. I ne samo to, radnici bi i vodili tvornicu. Jer, tko bolje može upravljati tako kompleksnim procesima, nego radnik na pokretnoj traci?
Znam što će neki od vas sad pomisliti, već sam pomirio s time da uvijek postoje čangrizavci kojima smetaju sitnice. Pa, što ako je mimo svih zakonitosti tržišnog poslovanja? Zato i služi država, ona će uskakati i krpati sve rupe. Ako i zafali novca, štampat ćemo, nikakav problem. Toliko ćemo upumpavati, da će radnici mirne duše čak moći i potkradati tvornicu, i ništa se neće dogoditi. Svi sretni i zadovoljni, zagrljeni na posao, zagrljeni s posla, s pjesmom na usnama. To je što se tiče cipela.
Kod brodogradilišta je malo drugačija priča, jer tu ipak radimo i za van, moramo se natjecati s konkurencijom. No, i tome sam elegantno doskočio. Nudili bi cijenu izgradnje debelo ispod realne, bili bi osjetno jeftiniji od drugih. Toliko, da prodajna cijena ponekad ne bi uspjela pokriti ni cijenu izgradnje. Laički rečeno, svaki posao gurao bi nas u minus. Nije ugodno, ali to je cijena koju moraš platiti ako želiš eliminirati konkurenciju. Dalje sve ide po već uhodanoj špranci, koju sam objasnio kod cipela. Sve rupe i sve minuse krpa država upumpavanjem novca po potrebi. Ovo je tako lako, čak i prelako, da mi stvarno nije jasno kako se nitko osim mene ovog nije sjetio. Očito moj mozak radi na nekoj drugoj frekvenciji.
Što to čujem, ovo je dugoročno neodrživo? Jednom mora puknuti? Ne može država tako intervenirati?
Slušajte i vjerujte mi, neće puknuti. Pa i da pukne, što onda? Ništa nije vječno. Dok ide, ide, pravimo ćemo se da je super i dičit ćemo se time. A kad jednom propadne, neka se time bave oni koji će živjeti poslije nas. Moraju i oni nešto raditi, ne možemo im sve ostaviti na tacni.
Ne znam za vas, ali ja imam super osjećaj. Jednostavno ne vidim kako ovo može ne uspjeti. Uostalom, i da se pokaže kao potpuni promašaj, za 50-ak godina naći će se nemali broj onih koji će na ovo gledati s divljenjem.
U to budite sigurni.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.