✍️ dr. sc. Milica BENIĆ
Skup telefon. Markirana odjeća. Fotografije iz restorana. Vikend-putovanja. Automobil koji ostavlja dojam da njegov vlasnik o novcu uopće ne mora razmišljati.
Gledate sve to s dozom divljenja i pomislite: blago njemu, ima novca pa si sve to može priuštiti.
A onda slučajno saznate da kasni s računima, kupuje na deset rata, jednom karticom zatvara drugu, posuđuje od kolege da bi vratio prijatelju, a nekoliko dana prije plaće računa koliko mu je još ostalo za hranu.
Kod nas se zna reći: „Hladnjak nitko ne vidi, a ono što imam na sebi vide svi.“
Zvuči grubo. Ali prilično dobro opisuje ono o čemu govorimo.
Skupa torba, automobil ili putovanje sami po sebi ne govore koliko netko ima novca. Netko je za njih dugo štedio, nekome su baš te stvari važne i na njih želi potrošiti.
Zašto nam je toliko važno da drugi misle da imamo više nego što stvarno imamo?
Novac nije samo ono čime plaćamo račune. Njime šaljemo i poruke o sebi; koliko smo uspješni, dokle smo stigli, kojem krugu ljudi pripadamo.
Telefon, automobil ili putovanje tada mogu postati više od onoga što jesu; način da drugima pokažemo kako živimo i gdje smo stigli.
Kada nam je jako važno kako nas drugi vide, i stvari koje kupujemo počinju govoriti nešto o nama.
Kao da poručuju:
Vidite gdje sam stigao. Ovo si mogu priuštiti. Nemojte misliti da mi nešto nedostaje.
Stvari koje kupujemo nemaju samo uporabnu vrijednost. Neke imaju i statusnu – njima pokazujemo uspjeh, položaj ili pripadnost određenom društvenom krugu. Upravo se zato govori o statusnoj potrošnji.
Dvojica istraživača iz područja psihologije potrošačkog ponašanja, Niro Sivanathan i Nathan Pettit, svojim su eksperimentima poduprli ideju da statusne stvari mogu imati kompenzacijsku funkciju.
Kupnjom ponekad pokušavamo nadomjestiti nešto što nam nedostaje u slici o sebi. Taj se obrazac naziva kompenzacijskom potrošnjom. Kada nam je poljuljano samopouzdanje, predmeti koji simboliziraju uspjeh i status mogu nam postati privlačniji i nakratko dati osjećaj da vrijedimo više.
Društvene mreže za to su postale svojevrsna pozornica. Skoro da više nije dovoljno otići u restoran ako nitko nije vidio gdje smo bili i što smo naručili. Škampi, kotleti, roštilj, boca vina – još se puši iz tanjura, a fotografija je već na Facebooku. Neka susjed ili prijatelj presvisne od muke.
Kao da ručak nije sasvim uspio ako za njega znaju samo ljudi koji su sjedili za stolom.
Fotografira se i hotel, skijanje, nova torba, automobil. Sve po staroj narodnoj: ima se, može se.
S internetskom kupnjom otišlo se i korak dalje. Naruči se odjeća, odjene za izlazak ili fotografiranje, etiketa ostane na njoj, a zatim se vrati. Za sljedeću fotografiju već će stići nešto novo.
Savršena ekonomija dojma: ne moramo nešto posjedovati. Dovoljno je da drugi misle da posjedujemo.
I tu se sasvim lijepo uklapa jedna od financijski najskupljih balkanskih rečenica:
„Što će ljudi reći?“
Na godišnji se mora otići jer „svi negdje idu“. Automobil se mijenja iako stari sasvim dobro vozi. Djetetu se kupuje nešto preskupo jer druga djeca imaju. Na proslavi mora biti svega toliko da se poslije priča kako ničega nije nedostajalo.
Lakše je uzeti još jednu ratu nego reći: „To si ne mogu priuštiti.“
Financijska sigurnost, s druge strane, nije naročito fotogenična.
Nitko neće objaviti fotografiju uz opis: „Pokvarila mi se perilica i platila sam je kešom.“ Ni plaćeni računi neće skupiti puno lajkova.
Zato je lako izgledati imućno, a živjeti bez financijske sigurnosti.
Na društvenim mrežama vidimo restoran, putovanje, automobil i novu odjeću. Minus na računu ostaje izvan kadra.
Hladnjak nitko ne vidi. Torbu vide.