✍️ dr. sc. Milica BENIĆ
U Južnoj Koreji prije desetak godina proširio se izraz Spoon Class Theory – teorija žlice.
Prema toj surovoj podjeli, već se rođenjem nađemo za stolom s različitom žlicom u rukama.
Nije riječ o formalnoj sociološkoj teoriji, nego o popularnom izrazu kojim se opisuje koliko obiteljsko bogatstvo, položaj i veze mogu odrediti početne mogućnosti mladog čovjeka.
Postoje zlatna, srebrna, brončana i zemljana, odnosno „prljava“ žlica. Zlatna pripada djeci najbogatijih i najutjecajnijih obitelji, srebrna onima iz vrlo dobrostojećih, brončana onima sa skromnijim mogućnostima, dok „zemljana žlica“ označava odrastanje uz malo novca i obiteljske sigurnosti.
Žlica tako govori o onome što smo dobili prije nego što smo išta stigli zaslužiti.
Nama ta slika nije strana. I kod nas se kaže da je netko rođen sa zlatnom žlicom u ustima, a djecu iz bogatih i privilegiranih obitelji odavno zovemo „zlatnom mladeži“.
Što zlatna žlica znači u stvarnom životu, vidi se u sasvim običnim situacijama.
Dvoje mladih završi isti fakultet. Jedan nakon diplome odlazi u stan koji su mu roditelji kupili. Drugi traži podstanarsku sobu. Prvi može prihvatiti početničku plaću jer još ima obiteljsku pomoć. Drugi od prve plaće pomaže roditeljima.
Deset godina poslije jedan je uštedio, pokrenuo posao ili bez velikog straha promijenio nekoliko radnih mjesta. Drugi je godinama plaćao najamninu i dvaput razmislio prije svakog većeg rizika.
Nisu samo različito stigli za stol. Različite su im žlice ostale u rukama.
A nisu sve napravljene od novca.
Dijete liječnika odrasta poznajući svijet medicine i put kojim se do njega dolazi. Dijete uspješnog odvjetnika može naslijediti ured, klijente ili prezime koje netko već prepoznaje. Poduzetnička obitelj prenosi posao, kontakte i iskustvo.
S generacije na generaciju ne prenose se samo geni i obiteljske fotografije.
Prenose se nekretnine, poznanstva, obrazovanje, način govora, informacije o tome kako sustav funkcionira, pa i osjećaj da u tom sustavu imamo pravo tražiti svoje mjesto.
Teorija o žlicama ima uporište i u sociologiji. Pierre Bourdieu, jedan od najutjecajnijih francuskih sociologa 20. stoljeća, razlikovao je ekonomski, kulturni i socijalni kapital.
Novac je samo jedan dio prednosti. To mogu biti i znanje, snalaženje u društvu, poznanstva – ljudi koje možemo nazvati kada nam se vrata zatvore. Važna je i sigurnosna mreža.
Čovjek koji zna da se, ako posao propadne, može vratiti u roditeljski stan drukčije donosi odluke od onoga kojemu neisplaćena plaća znači neplaćenu stanarinu.
Hrabrost izgleda drukčije kada znamo da nas ima tko uhvatiti ako padnemo.
A onda se u priču umiješa i psihologija.
Vlastite uspjehe rado povezujemo sa sposobnostima, trudom i dobrim odlukama. Početne prednosti teže primjećujemo jer smo uz njih odrasli i dugo ih doživljavali kao nešto sasvim normalno.
„Sve sam stekao svojim radom“, čovjek može sasvim iskreno reći.
I vjerojatno je mnogo radio.
Samo je tijekom studija živio bez stanarine, prvi posao dobio uz preporuku, a roditelji su pomogli kod kupnje stana.
Ništa od toga ne poništava njegov trud. Samo znači da trud nije bio jedino što je imao.
Netko tko je krenuo s manje može gledati uspješnije vršnjake i pitati se što s njim nije u redu.
Tuđe rezultate vidimo. Startnu poziciju rjeđe.
Žlica ipak nije životna presuda. Ljudi iz skromnih obitelji postižu velike stvari, a naslijeđeni novac nikome ne jamči sposobnost, zadovoljstvo ni dobar život.
Pogled na vlastitu žlicu nije poziv na krivnju ako smo dobili više, nego na zahvalnost i malo skromnosti kada govorimo o vlastitom uspjehu. Onome tko je krenuo s manje može biti podsjetnik da sporiji put ne govori nužno ništa o njegovoj sposobnosti.
Ne biramo što će nam obitelj moći staviti u ruke.
Zato, kada gledamo dokle je netko stigao, nije loše sjetiti se i odakle je krenuo.