✍️ Ante JUKIĆ
Prije dva tjedna, kad je bio prvi mimohod, šutio sam. Ipak su u pitanju djeca, zbog njih vrijedi podnijeti žrtvu. Onaj drugi mi je već dobrano dignuo živce, ali ‘ajde ti u ovom gradu reci nešto protiv njega. Ne smiješ, pokopali bi te odmah.
No, ovo jučer kap je koja je prelila čašu. Što je previše, previše je. Svaka šuša si umislila kako može zatvoriti centar grada kako joj se prohtije. I to u nedjelju prijepodne, kad je najveća gužva i kad ljudi imaju najviše obveza. Još da su radili nešto korisno, pa ‘ajde, razumio bih, ali trčanje? Pokraj toliko njiva, lenija, parkova, sporednih ulica, pa i tog stadiona koji doslovno ima staze za trčanje.
Je, ali onda ih nitko ne bi vidio, a njima je baš to cilj. Prave se važni, jer, kao, žive zdravo, opušteni su i dobro se zabavljaju. Obični pozeri koji drugima nameću svoj svjetonazor. Ako mene pitate, prizemni, ali to je već neka druga tema. Uglavnom, da oni to zaista rade zbog sebe, uzeli bi one trake za trčanje i ‘prašili’ unutar svoja četiri zida do mile volje.
Puno toga mi je sumnjivo oko te utrke. I znakovito, nije to baš toliko bezazleno kako na prvu izgleda. Primjerice, zašto polumaraton, a ne maraton? Tipično hrvatski, sve radimo napola. Ili maraton ili ništa, kakvi crni polumaraton? Što je sljedeće, možda četvrtmaraton?
I ostale utrke iz ponude šalju skrivenu, rekao bih čak i opasnu poruku. Utrka građana? Aha, dakle, imamo i diskriminaciju. Samo građani smiju trčati, seljacima nije dozvoljeno? Mene ne dira, nit’ trčim, nit’ sam seljak, ali mislim kako ovo nije korektno prema Osječanima, Vukovarcima i ostalima.
Štafeta? Klasika, trčao bih, ali neću sam, trebam pomoć. Brigo moja, prijeđi na drugoga. Pametnima je jasno o čemu se ovdje radi. Zna se u čiju čast su se trčale štafete.
Organizator očito ne može sakriti svoju nostalgiju. Mješovitu štafetu neću ni spominjati. Malo je rodne ideologije inače, pa je trebamo još i u utrkama.
Mislio sam, možda je do mene, možda samo meni smeta, ali reakcije koje sam čuo govore mi kako je većina ljudi u ovom gradu nezadovoljna i kako im je tih trkača već navrh glave. Mnogi su mi se požalili kako su jučer bili spriječeni u svojim neodgodivim nedjeljnim obvezama.
Zbog zatvorenih ulica morali su ići obilaznim putem i napraviti i do 200 metara više. Neki čak i 500. Užas. Što je najgore, ovo je bila već, koja, treća utrka ove godine? Osililo se to, nije im dosta jednom, nego ‘ajmo svako malo terorizirati poštene građane i kvariti im vikend.
Dragi moj, već treći uzastopni u kojem smo zbog raznoraznih aktivista i ekscentrika mi normalni morali trpjeti. Pitam se, kad ću i hoću li više uopće dočekati nedjelju u kojoj ulice neće biti zatvorene? U kojoj me u podne neće probuditi treštajuća glazba iz centra?
Sa zebnjom iščekujem što nam se sprema naredne nedjelje. Zasad nema nikakvih najava, ali zato na kalendaru vidim da je nadolazeća subota prva u mjesecu. A to znači kako ponovno nastupaju oni klečavci. Majko mila, nikad mira u ovom ludom gradu.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.