Od robotske rehabilitacije i suvremenih invalidskih kolica do tehnologije koja djeci bez govora omogućuje komunikaciju; ono što je drugdje već dio svakodnevice, mnogim obiteljima u Hrvatskoj još uvijek nije dostupno.
Na to upozoravaju iz udruge Vukovarski leptirići, čiji su predstavnici kroz projekt „STEM bez barijera“ posjetili sajam REHACARE u Düsseldorfu, jedno od najvećih svjetskih događanja posvećenih rehabilitaciji, asistivnoj tehnologiji i pomagalima za osobe s invaliditetom. Na sajmu je sudjelovalo 950 izlagača iz 40 zemalja.
„Ono što smo tamo vidjeli nije bila znanstvena fantastika. Nisu to bili prototipovi iz daleke budućnosti“, poručuju iz udruge. Riječ je, navode, o tehnologijama koje se već koriste i svakodnevno mijenjaju živote ljudi.
Posebno ističu robotsku tehnologiju za rehabilitaciju, prilagođene bicikle, hodalice, vertikalizatore, električna kolica i druga pomagala koja osobama omogućuju veću mobilnost i samostalnost.
Za dijete koje ne može hodati, odgovarajuće pomagalo znači mogućnost kretanja. Za osobu koja koristi invalidska kolica, individualno prilagođena kolica nisu luksuz, nego sredstvo za odlazak u školu, na posao, liječniku ili druženje.
Posebno pitanje, upozoravaju Vukovarski leptirići, predstavlja potpomognuta komunikacija. Postoje uređaji i sustavi koji osobama koje ne mogu govoriti omogućuju da izraze potrebe, osjećaje i mišljenje, sudjeluju u nastavi i komuniciraju s drugima.
„Komunikacija nije luksuz, ona je temelj sudjelovanja u društvu“, poručuju iz udruge, pa napominju i ovo:
„Kada govorimo o položaju djece s teškoćama i osoba s invaliditetom, u javnosti se često najveći dio odgovornosti usmjerava prema Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. No, nakon onoga što smo vidjeli u Düsseldorfu, moramo postaviti pitanje: Je li socijalna politika jedini sustav koji treba odgovarati na ova pitanja? Nije!
Ako govorimo o rehabilitaciji, medicinskim postupcima i dostupnosti suvremenih tehnologija u zdravstvenom sustavu, tada moramo pitati i Ministarstvo zdravstva: Zašto hrvatski zdravstveni sustav ne omogućuje djeci i osobama s invaliditetom dostupnost suvremenih oblika rehabilitacije koji se već koriste u drugim europskim zemljama?
Ako govorimo o tome kako dijete komunicira, uči, sudjeluje u nastavi i ostvaruje svoje obrazovne mogućnosti, tada odgovornost mora biti predmet razgovora i sa sustavom znanosti i obrazovanja: Zašto asistivna tehnologija i potpomognuta komunikacija nisu sustavno i standardizirano uključene u obrazovanje djece koja ih trebaju? I konačno, kada govorimo o tome može li osoba dobiti kvalitetno i individualno prilagođeno pomagalo koje joj omogućuje kretanje i samostalnost, moramo otvoriti i pitanje sustava zdravstvenog osiguranja: Zašto dostupnost pomagala ne prati uvijek stvarne individualne potrebe osobe?”
Nadalje, problem nastaje kada takva tehnologija nije dostupna kroz sustav. Tada roditelji često pokreću humanitarne akcije i prikupljaju novac za rehabilitaciju i pomagala.
Vukovarski leptirići pritom ne traže privilegije, već sustav u kojem će se potrebe svakog djeteta i osobe s invaliditetom procjenjivati individualno te omogućiti odgovarajuća tehnologija, rehabilitacija i podrška.
„Hrvatska ne mora izmišljati tehnologiju – ona već postoji“, ističu.
Nakon iskustva iz Düsseldorfa iz udruge stoga postavljaju pitanje svim nadležnim sustavima; koliko još djece mora čekati da tehnologija 21. stoljeća postane dostupna i njima?
