✍️ Ante JUKIĆ
Zanimljivo je to, ispada kako čovjek najbolje prijatelje stekne tek nakon što – umre. Pa se onda ti prijatelji natječu u tome tko će pokojniku uputiti ljepše riječi, tko će mu iskazati veće poštovanje, tko će više plakati zbog njegovog odlaska. Davno je rečeno ‘o mrtvima sve najbolje’, i to je razumljivo. Kao što je razumljiva i određena doza patetike, od toga se ne može pobjeći.
Ipak, u svemu tome znamo pretjerati, pogotovo ako se radi o poznatim osobama. Stekne se ponekad čak i dojam kako više nije bitan preminuli, nego smo bitni mi. Njega samo koristimo kako bi svojim komentarom ugrabili svoj komadić slave.
Posebno je tužno kad ne možemo pokojnika pohvaliti, a da pri tome ne ispaljujemo otrovne strelice i blatimo druge. Stavljamo se u ulogu njegovog branitelja i tražimo opravdanja za sve njegove postupke. Posljednjih dana naslušao sam se komentara o tome kako su ga se Vinkovci odrekli, kako je praktički otjeran iz ovog grada. Neki idu toliko daleko, pa Vinkovce krive i za njegovu sudbinu i sve padove kroz koje je u životu prošao.
Tko ga se to odrekao i tko ga je otjerao iz Vinkovaca? I tko uopće ima ovlasti to učiniti u ime grada? Tko je točno kriv za njegovu sudbinu?
Ne volim to nametanje nekakve kolektivne krivnje, a posebno traženje krivaca u drugima. Kao što je najzaslužniji za svoje stihove i pjesme, tako je i najodgovorniji za odluke koje je donosio. Niti on sam nije previše upirao prstom u druge, pa ne znam zašto obožavatelji to čine u njegovo ime.
Mi ljudi često znamo osuđivati druge. To više, što ih poznajemo manje, reklo bi se. I njemu su to činili dok je bio živ, svakakve mu epitete prišivali zbog sklonosti koje je imao. Trebali bismo se toga kloniti, jer nikad ne znamo što se sve krije iza ljudskih sudbina. Uostalom, nismo mi ti koji drugima trebamo suditi, nego im prvenstveno pomoći. Dok su živi. Jer kad odu, slaba im vajda od našeg velikog prijateljstva.
No, kao što znamo otići u jednu krajnost, pa valjati druge po blatu, tako znamo zabrazditi i u drugoj. Po onda ljudima dižemo spomenike, gotovo da od njih pravimo božanstva, mučenike. Nakon smrti pogotovo. Ni to nije dobro.
Možda bi jednostavno najbolje bilo od svakoga uzeti ono najbolje, ono što ga definira, a konačne sudove i ocjene prepustiti nekome drugom. Kod glazbenika je to barem lako, jer oni su iza sebe ostavili pjesme i stihove.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.