PIŠE: Doc. prim. dr. sc. Melita Jukić, specijalist psihijatrije, subspecijalist biologijske i subspecijalist socijalne psihijatrije
Kod većine je ljudi rođenje djeteta jedan od najradosnijih životnih događaja i mnogi često ne shvaćaju kako je moguće u trenucima kada u svojim rukama držiš to malo biće, kojemu si darovao život, osjećati bilo što drugo osim neizmjerne sreće. Međutim, život nije tako jednostavan pa niti u tim tako važnim životnim trenucima.
Mnoge majke će se sjetiti, a istraživanja govore o velikoj učestalosti, u čak do 80% rodilja, svoga stanja iscrpljenosti, bezvoljnosti, želje da se naspavaju i odahnu, a koje nazivamo „baby blues“. Ovo stanje, dakle, nije neuobičajeno i odnosi se na razdoblje koje traje tek nekoliko dana nakon porođaja i tada ne predstavlja nikakvu opasnost niti se smatra osobito ozbiljnim stanjem koje bi zahtijevalo liječenje. Žene u ovome razdoblju znaju negodovati, jer su pod pritiskom svoje okoline, onih najbližih, koji su svi redom ushićeni i razdragani i očekuju da i majka „skače od sreće“, ali to često zbog svih promjena koje rodilja doživljava nije moguće.
Također je nerijetko u našim krajevima da se nakon poroda i dolaska majke i djeteta kući majku ne ostavlja na miru, nego se dolazi vidjeti dijete i čestitati roditeljima, ne razmišljajući pri tome koje su potrebe majke. U tom osjetljivom razdoblju, najvažnije je pustiti da se majka i dijete, uz oca kao potporu, organiziraju, stvore svoj mir i uspostave dnevni ritam i ono najvažnije da se majka i dijete u miru povežu i upoznaju.
Lijepo je imati potporu obitelji, ali onako kako to majka želi, a ne kako to misle bake, tete, susjedi i mnogi drugi koji se znaju umiješati i nametnuti svoje mišljenje i bez potrebe savjetovati. Osobito nije nikakva pomoć, već je samo opterećenje, kada razdragani čestitari pritišću majku da mora biti sretna. Većini majki je dovoljno da znaju kako imaju potporu kada je zatrebaju, da se imaju na koga osloniti i zapravo je i najbolje tako i komunicirati, reći „tu sam, neću ti dosađivati, zovi što god da trebaš“.
Međutim, postoje situacije koje ipak zahtijevaju uključenje najbližih, bez obzira što majka mislila mislila o tome, pa čak i ako se tada protivi ponuđenoj joj pomoći.
Onda kada najbliža okolina mora odreagirati, ali opet ne na način da je sreća zbog rođenja djeteta imperativ, je prepoznati da iscrpljenost, loše raspoloženje, mrzovolja, bezvoljnost, traju predugo. Ako je od poroda prošlo više od dva tjedna, a majka i dalje s mukom brine o djetetu, ne uživa u djetetu, nema volje ni za što, najčešće je znak da se ipak radi o nečemu ozbiljnijem, odnosno moguće o postpartalnoj depresiji. Istraživanja su pokazala da se postpartalna depresija najčešće javlja u prvim tjednima nakon rođenja, ali se može javiti i bilo kada u prvoj godini od rođenja djeteta.
Ako majka ima perzistirajući osjećaj praznine, tuge, tjeskobe, ne može uživati u ulozi majčinstva, ali i situacijama i aktivnostima koje su je do tada činile zadovoljnom, onda moramo misliti na to da se događa nešto ozbiljno i majku potaknuti da potraži stručnu pomoć. Još je ozbiljnija situacija ako se jave misli o tome da joj se više ne živi, da život nema smisla i slično, ili pak majka može osjećati snažne osjećaje krivnje zbog svoje disfunkcionalnosti, osjećati se bezvrijedno, nesposobno. Tada je situacija alarmantna i treba hitno reagirati, kako bi se spriječile neželjene posljedice i najgori ishodi depresije.
Kao i depresija uopće, tako i ona kod rodilja ima čitav niz čimbenika u podlozi, a kao najznačajniji se navode hormonalne promjene koje se događaju kod žene nakon poroda i na koje su neke žene osjetljivije od drugih. Nisu manje važni niti drugi čimbenici, oni koje nazivamo socijalnima, a uključuju frustrirajuće životne prilike, teški materijalni status, neprimjerene životne uvjete.
Nekada, a zapravo ne tako davno, žene koje su rađale djecu, a nisu bile u braku, bile su često izložene groznim osudama okoline i pritiscima u svakodnevnim situacijama, ne samo na nju, a dijete se često nazivalo pogrdnim imenima. Žene koje su u takvim situacijama bile osuđene i od svojih najbližih, imale su i veći rizik od razvoja postpartalne depresije. Žene koje su tijekom svoga života bile izložene različitim oblicima zlostavljanja također imaju veći rizik od razvoja postpartalne depresije.
Drugi poremećaj, iznimno ozbiljan, koji se može javiti o postpartalnom razdoblju jest onaj koji nazivamo postpartalnom psihozom. Potpartalna psihoza uključuje proživljavanje halucinacija, deluzija, izrazito visoke razine anksioznosti praćene sumanutim mislima. Naime, u psihotičnim poremećajima, a tako i u slučaju postpartalne psihoze, osoba je uvjerena u ideje koje nemaju veze s realitetom i ne razumije da to što čuje, vidi ili misli i osjeća nije stvarno. Ovo su poremećaji koji zahtijevaju hitno liječenje, jednako kao i u slučaju teške postpartalne depresije.
Najteži ishodi teške depresije ili pak psihotičnog poremećaja su suicid majke i čedomorstvo. Valjda niti jedna tema i naslovi u crnoj kronici ne izazivaju toliko negativnih i burnih reakcija i zanimanja javnosti, kao što je to čedomorstvo. Kao što smo ranije naveli, većini ljudi je nezamislivo i neobjašnjivo kako roditelj može ubiti svoje dijete, no nažalost, takvih situacija ima i uvijek ih je bilo, samo smo zadnjih godina brže i učinkovitije informirani o ovim nesretnim događajima nego li prije.
Kada se u medijima pojavi vijest o čedomorstvu, redovito u komentarima čitatelja, najvećim dijelom, nalazimo zazivanje progona, najteže kazne, vraćanje smrtne kazne za počinitelje ovakvoga djela. Ovakvi komentari su očekivani pa donekle i razumljivi, jer većina ljudi zaista ne može zamisliti kako majka može oduzeti život svome djetetu. I zaista, među onima koji počine ovakvo ubojstvo, ima i onih kojih su to učinile iz puke bezobzirnosti, neodgovornosti, koje ne osjećaju osobite emocije u svezi s činom. Međutim, prije nego osudimo, moramo misliti i da postoji velika mogućnost da je žena koja je počinila ovakvo strašno djelo bila u užasnom stanju i da zbog svoga stanja nije mogla racionalno sagledati sve okolnosti djela.
Žene koje ubiju svoje dijete u postpartalnom razdoblju, mogu biti uvjerenja da zapravo tim činom spašavaju svoje dijete od nekog strašnog zla, zla za koje su u sklopu svoga poremećaja sigurne da postoji. Možda im je neki glas, odnosno halucinatorni doživljaj za koji ona misli da je stvaran, zapovjedio da mora ubiti dijete, jer će se ako to ne učini dogoditi neka druga strahota, npr. njezinoj drugoj djeci.
Može biti uvjerenja da je dijete izvor zla i da tako spašava svijet, itd. Također, nezrele, emocionalno ili na drugi način zlostavljane, psihološki izranjavane, ostavljene bez podrške, jednostavno u nekom trenutku psihološke krize ne vide drugi izlaz iz situacije, osim čedomorstva, ili pak čedomorstva i suicida. Neke od žena nisu niti svjesne, zbog svoga psihičkog stanja, da su trudne te je rođenje djeteta još veći stres, nego li što je to uobičajeno. Čedomorstvo se, primjerice, može dogoditi i na nagovor neke druge osobe, npr. oca ili druge bliske osobe.
Dakle, motivi i uzroci čedomorstva su mnogobrojni i vrlo kompleksni te nije jednostavno odgovoriti na pitanje zašto ili kako majka može ubiti svoje dijete. Ono što svakako ovom prilikom treba naglasiti jest da psihičke promjene nakon poroda ne treba zanemariti, osobito ako ne jenjavaju svojim intenzitetom. Također, treba napomenuti da se psihički problemi kod nekih žena javljaju i prije poroda, još u vrijeme trudnoće, što također zahtijeva pozornost i praćenje ovih žena od strane stručnjaka, u vrijeme trudnoće i nakon poroda.
Važno je naglasiti da je bolje zatražiti stručnu pomoć pa i onda kada žena misli da će možda moći sama prebroditi ovaj osjetljivi period, nego li pustiti da smetnje traju i pogoršavaju se. Bliske osobe moraju reagirati kada su opravdano zabrinute i savjetovati rodilju da potraži pomoć, a ponekad je potrebno to učiniti i protivno njezinoj volji, ako ona sama nije u stanju prepoznati ozbiljnost svoga stanja.
Problem patoloških postpartalnih stanja ne smije biti problem samo žene koja se u takvom stanju nalazi i ono zahtijeva multidisciplinarni pristup, koji uključuje i ginekologe i psihologe i psihijatre, patronažnu službu, a nerijetko i centre za socijalnu skrb. Najveći problem je sa ženama koje su same, sa slabom socijalnom mrežom, koje često mimo vidljivosti u sustavu prolaze iznimno teško razdoblje. Potrebno je poraditi na sustavnom prepoznavanju ove skupine žena, ali i organiziranju skrbi za ove osobe, kao i slanju jasne poruke da kao društvo možemo iznaći izlaz i skrb, kako za majku, tako i za dijete.
Za kraj bih htjela naglasiti; što god učinili, vjerojatno i nažalost, nikada nećemo moći čedomorstvo u potpunosti iskorijeniti, ali je potrebno učiniti sve da ovakvih strašnih slučajeva ima što manje. I naravno, voljela bih da prije nego li neku nesretnu ženu osudimo, kao čitatelji portala, pomislimo na mogući užas koji je proživljavala prije ovoga čina. Najveća kazna će toj ženi biti spoznaja što je učinila, ako bude u stanju razumjeti svoje djelo.