PIŠE: Ante JUKIĆ
Zanimljivo je današnje evanđelje. Mogli bismo reći kako je Krist još jednom razočarao svoje učenike, ali i mnoge današnje kršćane. Evo što Gospodin kaže…
„Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“
Svi mi volimo dobiti zasluge i pohvale za obavljeni posao, to je u čovjekovoj prirodi. No, Isus je ovdje pomalo bezosjećajan i hladan. Uz to, pravi i jasnu razliku između sluge i gospodara, što se baš ne poklapa s porukama koje danas često znamo čuti. Kako smo svi jednaki i zaslužujemo isto. Krist je uvijek isticao vrijednost svake osobe, i tu zaista jesmo pred Bogom isti, no to ne znači kako nam nisu dodijeljene različite uloge. Nekakva pravila i hijerarhija moraju postojati.
Krist u ovonedjeljnom evanđeoskom odlomku govori i o vjeri, uvijek aktualnoj temi. I ponovno svoje učenike spušta na zemlju, sugerirajući koliko je njihova vjera mala…
„Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.“
E, sad, činjenica je kako oko sebe baš i ne vidimo leteće dudove. Znači li to da Bog ne postoji? Ili možda postoji, ali većina ljudi ne vjeruje u Njega? Niti jedno, niti drugo ne mora biti točno. Bog ne funkcionira tako, i sam Krist je nebrojeno puta govorio o tome. Boga se ne iskušava uzalud, ne postavljaju mu se uvjeti. To bi bilo pomalo bahato od čovjeka, da sluga postavlja uvjete svom gospodaru. Bog ne dokazuje svoje postojanje ispunjavajući svaki zahtjev koji ljudi iznesu pred Njega.
Kao i uvijek, Krist govori u slikama. Ako netko ne vjeruje u Boga, teško će povjerovati i da se dud zaista iščupa s korijenom, proleti iznad njega i posadi u more. Takvi bi i u ovom i svakom sličnom nadnaravnom događaju vidjeli nešto drugu, ne Boga. S druge strane, ljudi koji iskreno vjeruju u Boga, neće se pokolebati ni kad njihove molitve ostanu neuslišane, kad se stvari ne odviju onako kako su to oni zamislili.
Vjerovati ne znači očekivati čuda svaki dan. Ne znači ni biti uvjeren kako će Bog riješiti sve naše probleme. Krist je u današnjem evanđelju jednostavno definirao vjeru. Odgovorno izvršavati svoje svakodnevne obveze, zato što to želimo, a ne zbog pohvala i nagrada koje ćemo zbog toga dobiti – to je vjera. Dati najbolje od sebe, ali biti svjestan kako nije sve u tvojoj moći – i to je vjera. Ljudi, zapravo, vjeruju i više nego što su to često svjesni. Da nije tako, proveli bi život zatvoreni u kući zbog straha od raznih opasnosti kojima smo svakodnevno izloženi.
Što je to, nego vjera? Točnije, malo zrnce vjere nalik gorušičinom. Tu klicu imamo svi. A na svakome osobno je hoće li i ostati na tome, ili će to zrnce zalijevati. Ne da bi premještao dudove, nego kako bi s mirom i povjerenjem prihvatio sve životne situacije. Pa i one koje nam nikako ne idu uz sliku milostivog i svemogućeg Boga.