✍️ Josip PAULIĆ, mag. educ. phil. et hist., prof. mentor
Ovih dana obilježavamo 215. godišnjicu rođenja i 130. godišnjicu smrti bana Josipa Šokčevića jedne od najznačajnijih ličnosti hrvatske povijesti u kritičnim trenucima razvoja Monarhije između 1859. i 1867. godine.
Rođeni Vinkovčanin, obiteljskog podrijetla iz Gunje, svoj životni put započeo je u Vinkovcima 6. ožujka 1811., a kršten je već sutradan u crkvi Sv. Ivana Nepomuka (kum je bio Karlo Zankel, pukovnijski liječnik). S obiteljskim pedigreom profesionalnih vojnika, otac je poginuo u bitci kod Dresdena 1813., a brat Hugo tijekom revolucije 1848./49., Josip je obrazovanje započeo u vinkovačkoj Gimnaziji, a nastavio u siječnju 1823. godine na vojnoj akademiji (Theresianische Militärakademie) u Bečkom Novome Mjestu. Majka Elizabeta (rođ. Čolić) također potječe iz vojničke obitelji podrijetlom iz Privlake – otac Kuzma bio je časnik (umro 1788.), a brat Marko bio je Josipu nadređeni časnik tijekom službovanja u Petrovaradinu.
Nakon završene akademije, godine 1830. počinje njegov pravi vojni put u 2. pješačkoj regimenti „Alexander I. Kaiser von Russland“ s činom zastavnika. Uslijedio je prilično brzi uspon u vojnoj hijerarhiji. Godine 1831. postaje potporučnik u 39. pješačkoj regimenti „Don Miguel“ (St. Pölten), a 1833. u istoj regimenti poručnik (Linz) i 1834. natporučnik.
Godine 1835. u Petrovaradinu je promaknut u čin naslovnog satnika (Capitän Lieuntanat) u 23. pješačkoj regimenti „Ceccopieri“. U Petrovaradinu nadređeni časnik i zapovjednik bio mu je ujak Marko Čolić. Godine 1840. promaknut je u satnika, a služio je u Hermannstadtu (Sibiu), te 1847. u natpukovnika u Lembergu/Lvov. Tijekom Prvog rata za talijansko ujedinjenje istaknuo se u opsadi Venecije (1848. do 22. kolovoza 1849.), te napose zauzimanju utvrde Marghera, te je zaslužio promaknuće u čin general-bojnika, te prva dva odlikovanja: Vojni križ za zasluge (Militärverdienstkreuz) i Ruski orden Sv. Ane, vitez 2. razreda (Russischer St. Anna-Orden, Ritter 2. Klasse). Godine 1857. službeno je unaprijeđen u čin podmaršala (Feldmarschall-Lieutanant, potvrđeno portretom na slici 1 s dvije šesterokrake zvijezdice).
U narednom razdoblju, od 1850. – 1858. obnašao je visoke funkcije u samom vojnom vrhu carske vojske, a 13. ožujka 1858. službeno je imenovan banskim zamjenikom bolesnom Josipu Jelačiću.
Godina 1859. donosi tektonske promjene u geopolitičkoj situaciji našega okruženja i unutarnjim prilikama Monarhije. Još 21. srpnja 1858. Napoleon III. sklopio je dogovor s Camillom Cavourom o francusko-pijemontskom savezu s ciljem izbacivanja Austrije iz sjeverne Italije. Uslijedila je mobilizacija pijemontske vojske u ožujku 1859., zatim austrijske (9. travnja), a zatim i ultimatum Pijemontu za obustavljanjem mobilizacije i povlačenjem svih jedinica s granice Lombardije. Nakon što je premijer Cavour odbio ultimatum, uslijedila je objava rata 26. travnja 1859., te je izbio 2. rat za talijansko ujedinjenje. U ranoj fazi rata Šokčević je obavljao dužnosti banskog zamjenika, a nakon smrti bana Jelačića, 20.5.1859., uslijedio je svečani državni pokop, te se logičnim i izglednim kandidatom činio upravo Josip Šokčević. Odluka o imenovanju novoga bana doći će tek nakon nesretnog i teškog poraza austrijske vojske u bitkama kod Magente (4. lipnja) i Solferina (20. lipnja), te konačnog potpisivanja primirja u Villafranci (11. srpnja). Car je 15. srpnja objavio tzv. „Laxenburški manifest“ kojim je objavio kraj rata i najavio unutarnje promjene u Monarhiji, a koje su efektivno okončale razdoblje Bachova neoapsolutizma i omogućile politički uspon Šokčevića na bansku čast.
Unatoč očekivanjima naroda i političara, car je za bana postavio Ivana Coronini-Cronberga (njem. Johann Baptist Alexius Reichsgraf Coronini von Cronberg). Razloga je nekoliko: osobno je bio vrlo blizak caru; u trenutku poraza i krize, car se bojao mogućnosti gubljenja kontrole u Hrvatskoj i Slavoniji (što nije bilo izgledno), te nije htio odmah postaviti nekoga tko bi mogao biti na tragu Jelačićeve popularnosti. Šokčević je 25. srpnja 1859. dobio službenu prekomandu na mjesto guvernera i zapovjednoga generala u Banatu, te je smješten u Temišvar.
Daljnja kriza Monarhije 22. kolovoza 1859. dovodi do smjene Alexandra Bacha s mjesta ministra unutarnjih poslova, te postavljanja Agenora Romualda Gołuchowskog na istu poziciju. Ovime je okončano desetogodišnje razdoblje tzv. „neoapsolutizma“, a uslijedilo je i vraćanje ustavnog stanja uvođenjem Listopadske diplome (20. listopada 1860.).
U međuvremenu, Šokčević je 31.12.1859. odlikovan Redom željezne krune 1. reda (Kaiserlicher Orden der Eisernen Krone, 1. Klasse), a 29.1. 1860. dobio je i titulu doživotnog člana Carevinskog vijeća.
Unutarnje prilike u Monarhiji dovode do sazivanja tzv. Pojačanog carevinskog vijeća (njem. Verstärkter Reichsrat), koje je s radom započelo 31. svibnja 1860. godine s 38 uglednika iz cijele države. Cilj saziva bio je pokušati riješiti duboku političku i financijsku krizu, te pripremiti donošenje ustava. Na vijeću sukobljene su bile dvije opcije: centralisti i federalisti. Oprez i neodlučnost cara dovest će do prevladavanja centralističke struje i njihovog utjecaja na donošenje Veljačkog patenta.
U jeku rada Carevinskog vijeća, car je 19. lipnja 1860. službeno razriješio Coronini-Cronberga, te postavio Josipa Šokčevića za bana, carsko-kraljevskoga general-kapetana Hrvatsko-slavonske vojne krajine, te za Gubernatora Rijeke. Dana 28. rujna Carevinsko vijeće je raspušteno, a car je 20. listopada 1860. proglasio tzv. Listopadsku diplomu (njem. Oktoberdiplom). Njome je ukinut apsolutizam i uveden ustavni poredak u Habsburškoj Monarhiji.
Za Hrvatsku i bana Šokčevića ovo je bio ključan trenutak jer je ponovno dopušten rad Hrvatskog sabora, hrvatski jezik vraćen je u službenu uporabu. Saziv Hrvatskog sabora 1861. godine s 210 zastupnika imao je nekoliko ciljeva:
-
inzistirati na teritorijalnoj cjelovitosti hrvatskih zemalja
-
definirati odnose s Austrijom i Ugarskom
-
odbiti centralizam
-
Modernizirati upravu i sudstvo.
Dugoročno gledano, ovaj Sabor, kao „najintelektualniji“ dosad, postavio je temelje budućeg razvoj Hrvatske u narednim desetljećima. Nakon što je zaključak članka 42., na prijedlog Narodne stranke, poslan caru na sankcioniranje, Sabor je raspušten, a ban je sazvao Bansku konferenciju o željezničkom pitanju. Upravo u doba Šokčevićevog banovanja otvorena je druga željeznička pruga u Hrvatskoj: Zidani Most – Zagreb – Sisak (1. listopada 1862.), a ideja bana i njegovih suradnika o povezivanju Zemuna, Zagreba i Karlovca s Rijekom (preko Požege), ipak nije ostvarena.
Jedna od najvećih banovih zasluga bila je organizacija Prve dalmatinsko-hrvatsko-slavonske gospodarske izložbe u Zagrebu, koja je otvorena 18. kolovoza 1864. godine, a dala je značajan doprinos integraciji hrvatskih zemalja, promidžbi gospodarstva, razvoju infrastrukture, te udarila temelje Zagrebačkom velesajmu.
Nova politička situacija za Šokčevića uslijedila je nakon Rujanskog manifesta Franje Josipa (20. rujna 1865.) kojim je privremeno suspendiran rad Carevinskog vijeća i ukinut Veljački patent. Cilj je bio otvoriti političku situaciju nagodbi s Mađarima i dualizmu. Ubrzo je carskom direktivom sazvan novi Sabor, koji je od 1865. do 1867. morao raspraviti o novom uređenju države i dogovoriti deputaciju za pregovore s Mađarima. Ovaj Sabor bio je iskaz političkog otpora Hrvatske Nagodbi s Mađarima, ali je ona ipak provedena nakon Šokčevićeve ostavke i pobjede unionista na izborima pod vodstvom Levina Raucha. Uzroci ostavke bili su osjećaj izigranosti od strane Bečkog dvora po pitanju nagodbe, pritisak Mađara i superiorno postavljanje Ugarskog sabora koji je htio politički podčiniti Hrvatsku. U znak otpora, Hrvati nisu poslali predstavnike na krunidbu Franje Josipa I. u Budimpešti (8. lipnja 1867.). Ban Šokčević ipak je nazočio krunidbi u svojstvu nosača “zlatne jabuke”, što ga svrstava u sami vrh krunidbene ceremonije. Po povratku iz Budima car ga je razriješio banske časti 27. lipnja 1876. i odlikovao Velikim križem Reda sv. Leopolda.
Nakon ostavke, Šokčević se povlači iz političkog života, biva privremeno umirovljen, a dobiva i počasni čin generala topništva. Prvo se povlači u Graz, a potom u Beč, gdje i umire 16. studenog 1896. godine.
Banovi ostaci su 2002. godine preneseni iz Beča u Vinkovce, u kojima i danas počiva u kapeli koju je dala izgraditi njegova majka.
