PIŠE: Ante JUKIĆ
Nekad, u dobrim starim vremenima, imali smo crnu kroniku. Mislim, shvaćate što želim reći. Nije bilo dobro što su se loše stvari događale, nego to što je postojala posebna rubrika za njih u vijestima. U vijestima, dnevniku, novinama. Interneta onda još, Bogu hvala, nije bilo. Pa, tko voli, neka izvoli. Neka se hrani crnilom.
Danas, nažalost, više ne postoji crna kronika. Mislim, shvaćate što želim reći. Ne postoji posebna rubrika za loše vijesti, one su u potpunosti preuzele medijski prostor. Ili, ‘ajde, budimo pošteni. Nisu baš sve vijesti loše, nađe se i ponešto trivijalnosti, banalnosti i žutila.
Imam dva životna načela. Prvo, izbjegavaj vijesti što je više moguće. Kao, recimo, pravopis i gramatiku. Drugo, nikad ne idi u posjet ljudima u ‘zabranjenim’ terminima. Dnevnik sam valjda zadnji put svojevoljno pogledao još dok je bio u pola osam i općenito gledam kako se u to vrijeme ne zateći blizu televizora. Taktika uglavnom funkcionira, ali nekad je jednostavno ne mogu provesti u djelo. I onda se ponovno uvjerim zašto sam joj se priklonio.
Ukrao, pokrao, pronevjerio. Ubojstva, ratovi, prirodne katastrofe, prometne nesreće. Siromaštvo, glad, vremenske kataklizme. Informativne emisije danas se svode na ‘štancanje’ loših vijesti i to s dozom dramatike i histerije. Kao da nisu dovoljno loše same po sebi, nego ih još treba dodatno začiniti.
Prijelomna vijest, izvanredna vijest. Crveni, žuti i narančasti alarm. Nećete vjerovati što se dogodilo. Ovo će vas šokirati.
Lijepe vijesti u medijima izgledaju kao nekakva atrakcija, opuštanje. Sat vremena vas bombardiramo negativnostima, pa evo malo za kraj i nešto lijepo.
Svjesni smo svi kako je ovaj svijet ponekad loše mjesto za život i kako se tragedije događaju. Od toga ne možemo pobjeći, ne možemo se praviti da ih nema. Treba i te informacije prenijeti, ali bilo bi dobro, kao nekad, staviti ih u zasebnu rubriku. Pa da čovjek može birati što želi gledati i čuti. Ovo je zamorno postalo. Ne možeš se na sekundu okrenuti, a da te ne dočeka vijest o nekakvoj katastrofi. O prometnoj nesreći u Francuskoj ili poplavi u Aziji.
Ne bih htio zvučati bezosjećajno, ali kakve mi konkretno imamo koristi od takvih vijesti i zašto su one relevantne za prosječnog Hrvata? Realno, nije ni većina takvih vijesti iz naše zemlje, pa pogotovo ne bi trebale biti one ‘izvana’. Dogodilo se, nažalost, no mi tu ne možemo ništa. možemo se samo dodatno deprimirati. Ponekad mi se čini kako mediji baš vole čovjeka držati u apatiji, i kako samo čekaju da malo digne glavu iznad vode, kako bi ga dočekali i ponovno zagnjurili.
Iskreno, ne bi mi se sviđalo ni kad bi mediji donosili samo dobre i lijepe vijesti. I to bi bilo malo smiješno, kao ono sviranje na Titanicu u trenucima dok je tonuo. Ipak, ako već moram odlučiti između dvije krajnosti, radije bih izabrao samo dobre vijesti. Oni koji žele slušati loše i koji u tome uživaju, već će se nekako snaći. Ako se danas nešto može, može se doći do informacija u roku sekunde.
Ili možda, da se uvede posebna rubrika za dobre vijesti? Nekakva ‘bijela kronika’. Da i oni čudaci koji vole čuti nešto lijepo imaju nešto za sebe.
Za kraj, evo jedne informacije koju sam čuo ovih dana. Jest da je neprovjerena, no kao da je danas to bitno. Dakle, navodno se jedan medij uputio u potragu za dobrim vijestima. Šanse nisu velike, ali treba se nadati…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.