PIŠE: Ante JUKIĆ
Kad im postavite pitanje o najvećim sinovima našeg naroda, većina Hrvata u najuži krug stavit će blaženog Alojzija Stepinca, od čije smrti je prošlo točno 65 godina. Današnji slavljenik svoje je mjesto u povijesti, ali i vječnosti, zaslužio zato što u sebi objedinjuje temeljne odrednice Hrvatske. To su ustrajna borba za samostalnost i slobodu, surovost režima koji je tu slobodu gušio i neraskidiva veza s Katoličkom Crkvom.
O životu Alojzija Viktora Stepinca uglavnom je sve rečeno. Rođen je 8. svibnja 1898. godine u Brezariću kraj Krašića, kao peto od osmero djece u imućnoj seljačkoj obitelji. Netom nakon mature u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji 1916. godine, samo nekoliko dana uoči 18. rođendana, unovačen je te sudjeluje u Prvom svjetskom ratu. Najprije kao vojnik Austro-Ugarske, a nakon kapitulacije te države kao dragovoljac Dobrovoljačkog korpusa Srba, Hrvata i Slovenaca na Solunskom bojištu. Nakon iznimno sadržajnog ratnog puta, na kojem je doživio i ranjavanje i zarobljavanje, u proljeće 1919. godine konačno se vratio kući.
Bio je predodređen za posao uz oca na obiteljskom imanju, pa upisuje studij agronomije. Ozbiljno razmišlja i o ženidbi s Marijom Horvat, kćerkom svog osnovnoškolskog učitelja, no znamo kako to ide s planovima i Božjom voljom. Studij je napustio vrlo brzo, izgubila se i ona žar koju je osjećao prema Mariji, te se okreće svojoj istinskoj ljubavi, pozivu koji se ne odbija.
Za svećenika je zaređen 1930. godine, a samo četiri godine kasnije imenovan je zagrebačkim biskupom. S nepunih 36 godina života, bio je u to vrijeme najmlađi biskup na svijetu. Nakon smrti nadbiskupa Bauera 1937. godine, Stepinac postaje zagrebački nadbiskup i tad počinje najznačajnije razdoblje njegovog života. Drugi svjetski rat bio je pred vratima.
Iako se uvijek zalagao za svakog čovjeka i jasno osuđivao zločine, bio je trn u oku komunističkog režima, koji se nakon ‘oslobođenja’ s njim odlučio i konačno obračunati. Ne onako kako je to činio s mnogim drugim svećenicima, jer Alojzije Stepinac ipak je bio preveliko ime. A njegov značaj za hrvatski narod u to vrijeme bio je takav, da bi režim imao puno problema ako bi ga likvidirao. Puno korisnije za njih bilo je maknuti ga u stranu i minorizirati njegov utjecaj. Stoga mu je bilo pripremljeno suđenje čiji je ishod bio poznat i prije nego je počelo. Zatvor i prisilni rad trebali su Alojzija Stepinca na neki način ‘eutanazirati’, maknuti od naroda i tako zadati veliki udarac i Hrvatskoj i Katoličkoj Crkvi. Nakon izdržanih pet godina kazne, prebačen je u kućni pritvor u Krašić, a 1953. godine tadašnji papa Pio XII. proglasio ga je kardinalom. Za vrijeme kućnog pritvora bio je, sad se to zna, sustavno trovan, zdravstveno stanje bivalo mu je sve lošije te je takav izmučen u svom rodnom mjestu preminuo 10. veljače 1960. godine.
Upravo ovaj sudski proces i njegovo suprotstavljanje komunističkom režimu, učinili su Stepinca jednim od simbola hrvatskog naroda. Njegovo ime danas se često koristi kao izraz bunta i nezadovoljstvo zbog onoga što su Hrvati prolazili u to vrijeme, a što djelomično prolaze i danas. Alojzije Stepinac na neki način ima status političara, vrhovnika ili vođe, što je šteta, jer se time u drugi plan gura ono što je on prvenstveno bio. A prije svega bio je čovjek, pa onda i svećenik, sluga Božji.
I možda baš u tome treba tražiti uzor i inspiraciju, kad govorimo o današnjem slavljeniku. Čovjeku koji se borio za svaki život, neovisno radilo se o njegovom sunarodnjaku i katoliku ili pripadniku nekog drugog naroda i vjere. Isto tako, danas kad je tema zaštite ljudskog života aktualnija nego ikad, vrijedi izdvojiti jednu njegovu snažnu izreku. „Bolje desetero djece na jastuku, nego jedno na duši“, rekao je Stepinac, davši na razmišljanje svima koji danas sugeriraju kako je ljudski život stvar izbora.
A ono što je danas također aktualno, je i odnos katolika prema Vatikanu i Papi. I ovdje Alojzije Stepinac može poslužiti kao uzor, koliko god se nekad činilo da stvari ne idu onako kako bi trebale. Ili kako bi mi htjeli. Upravo je on svojim primjerom pokazao kako se katolik treba odnositi prema instituciji Svetog Oca. Već je gotovo dugih 27 godina (3. listopada 1998. godine) prošlo otkad je papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici Stepinca proglasio blaženim, i na neki način razumljivo je razočaranje što još uvijek nije i službeno sveti, no nepotrebno je, pa i opasno, zbog toga otvarati nekakve frontove prema Vatikanu i izazivati podjele. Da je živ, on bi prvi ‘stao na loptu’ i pozvao na razboritost i strpljenje.
Alojzije Stepinac će biti proglašen svetim. Hoće li to biti za dvije, pet, deset ili 20 godina, nije uopće bitno. Štoviše, čak i kad bi ostao ‘samo’ blaženik, to istinskom vjerniku ne bi trebalo biti od presudne važnosti. Rekao bih kako se danas, kad se govori o Stepincu, možda malo previše naglasak stavlja na to iščekivanje kanonizacije, a premalo na njegove poruke o čovjeku, Bogu i Katoličkoj Crkvi i njezinim institucijama. Vrijedi još jednom ponoviti. Alojzije Stepinac nije bilo ni političar, ni aktivist, nego svećenik.
Možda bi u prvi plan trebalo staviti njegovo mladomisničko geslo (‘U tebe se Gospodine uzdam!), promišljanje o uzvišenosti svakog ljudskog života, te odanost Svetom Ocu i Katoličkoj Crkvi. Ako je on sam ostao vjeran u vremenima kad su mu nuđene svakakve pogodnosti u zamjenu za odcjepljenje od Vatikana, onda bi i vjernici danas trebali pokazati više strpljenja i povjerenja. Pa i onda kad se čini da blaženi Alojzije Stepinac ne dobiva počasti koje zaslužuje.