PIŠE: Ante JUKIĆ
Nekad se govorilo: „Reci mi s kime se družiš, i reći ću ti kakav si“. Danas bi, pak, parafrazirajući tu staru mudrost, mogli reći: „Pogledaj Oscara i Eurosong, i vidjet ćeš do koje smo točke kao društvo došli“. Što se najprestižnije filmske nagrade tiče, tu je sve jasno. Američka filmska industrija i javno je objavila što trebaju sadržavati filmovi kako bi ušli u najužu konkurenciju za Zlatnog kipića. Uglavnom, što više inkluzivnosti, tolerancije, manjina, ugroženih skupina, rodne ideologije, vrijednosti koje današnji Hollywood promovira.
Filmove baš i ne gledam, pa me malo zatekla vijest da i mi ove godine imamo jednog za utrku. Ipak, kad sam malo bacio oko i vidio recenzije, čuo tko film financira i tko ga hvali na sva usta, stvari su mi postale jasnije. Baš topla ljudska priča. Ima sve potrebne sastojke, no ovog puta to nije bilo dovoljno. Očito ima i toplijih, tako da ‘hrvatska’ kinematografija mora još malo čekati na red. A kakve su šanse hrvatskoj, ne moramo ni govoriti.
No, možda više sreće budemo imali na drugom planetarno popularnom ‘spektaklu’, na kojem smo već znali pobjeđivati. Ipak, to su bila neka drugačija vremena. Neću upasti u zamku pa reći bolja, nego jednostavno drugačija.
Čujem jučer jedan komentar na Doru, kaže čovjek: „Majko mila, ovo je sve poludjelo“.
Mislim si ja: „Da je barem samo poludjelo, ovo je puno ozbiljnija dijagnoza.“
Nije loše ponekad se ‘otkačiti’, dati si oduška. I Tatjana je svojedobno pozivala na ludu noć, Emiliji je bilo dosta Mozarta, Chopina, Liszta, Sanja je bila za ples spremna. Sjećam se i jednog Mangupa. Simpatično je to bilo. I onda, a pogotovo gledajući iz ove današnje perspektive, kad su stvari u potpunosti izmaknule kontroli. Do prije desetak godina još se to nekako i moglo progutati, ali onda je baš eskaliralo. Prvo ona žena s bradom, lani onaj nebinarni, sve po principu ‘što nastranije, to prihvatljivije’. Mi smo se tu dosta vremena još, ‘ajde’, nekako i držali, ali, koliko vidim, odlučili smo prihvatiti pravila igre. Ne znam, o glazbenom ukusu se ne raspravlja, neukusu pogotovo, pa ću ovdje stati. Reći ću samo kako sam se neki dan uhvatio u razmišljanju da mi čak ni ona Štikla više ne zvuči tako loše. Eto dokle je došlo.
Kad počneš s nostalgijom gledati na prošlost, tri su moguća razloga. Ili si ostario, ili si zatucan i ograničen, ili si još donekle normalan. E, sad. Godina ponešto imam, ali star definitivno nisam, tako da ta opcija otpada. Preostaju mi samo ove druge dvije, a u te procjene stvarno se ne bih želio upuštati…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.