PIŠE: Ante JUKIĆ
Aurelia ipak nije uspjela. Vinkovački hakleri premijernu su sezonu u elitnom razredu hrvatskog futsala završili na posljednjem, desetom mjestu, što znači da se vraćaju u rang kojeg su igrali godinama ranije. Možda bi malo pregrubo bilo reći kako se Aurelia u društvu najboljih provela kao Boso po trnju, ali da je bilo teško, ponekad i rezultatski ružno – jest.
Nekad je nedostajalo malo i sreće, pogađalo se vratnice umjesto protivničkih mreža, a u svoju propuštalo i lopte koje su bile obranjive, no u konačnosti sve se svodi na jedno. Ako u 18 odigranih utakmica osvojite najmanje bodova, zasluženo ispadate. Kao što se naslov ne može osvojiti pukom srećom, tako se ni iz lige ne može ispasti zahvaljujući nesreći.
Je li ovo neuspjeh? Je, svakako, od toga ne treba bježati. Aurelia je u sezonu ušla s ambicijom ostanka u ovom društvu, a kad se ambicije ne ostvare, onda govorimo o neuspjehu. Znači li to kako bi bilo bolje da nisu ni ulazili u elitni rang? Apsolutno ne znači. Nisam ljubitelj bolesnih ambicija, klubova i uprava koji velikim koracima preskaču stepenice i grabe prema gore. Klubova koji, kad se domognu love, sve pumpaju u seniorski pogon, a ostale segmente kluba održavaju na životu tek reda radi, kako bi se zadovoljila forma. Čak i dok traje, sve to izgleda neprirodno, a gotovo nikad ne traje dugo. I onda kad krene, sunovrat je još brži nego što je bio uspon. No, još više od nerealnih i umjetnih ambicija, ne volim neambicioznost. U stilu, ‘nećemo ići gore, mogli bi ispasti, dobro nam je tu gdje jesmo’. Aurelia je odlično posložen i organiziran klub, godinama je uspješno igrala u drugom rangu i stvorila preduvjete za nešto više. Iskorak prema gore logična je posljedica svega toga, a rezultatska ambicija i želja za nadmetanjem s boljima je u konačnosti i sama bit sporta.
U klubu su bili svjesni kakav ih posao čeka. Već je pomalo otrcano i izlizano, ali najviši rang našeg futsala jači je nego ikad, a sustav natjecanja zaista specifičan. Od deset klubova, prvih osam ide u doigravanje, posljednji ispada, a deveti razigrava za ostanak. Sve su utakmice važne, svi se bore za nešto, često odlučuju sitnice. Klub koji ispada iz lige i onaj koji će u konačnosti biti prvak može dijeliti tek pokoji bod. U Aureliji su smatrali kako će im pojačanja kojom su nadogradili šampionsku momčad biti dovoljna, no ta procjena na kraju se pokazala pogrešnom. U pojedinim utakmicama bilo je naznaka kako se Žuto-crni mogu nositi s konkurencijom, ali gledajući cijelu sezonu, ipak je nedostajalo kvalitete za barem deveto mjesto. No, iako je rezultat izostao, bilo je i dosta pozitivnih stvari u ovoj sezoni.
Dvorana je u gotovo svim domaćim utakmicama bila ispunjena, Vinkovci su se u lijepom svjetlu predstavili zaljubljenicima u futsal diljem Hrvatske, a i klub je dodatno dobio na vrijednosti i osnažio svoj status kolektiva koji po mnogočemu može biti primjer. Znamo svi onu frazu o ispadanju iz aviona, ne treba je ponavljati, stoga ćemo mi dodati jednu drugu. Bolje je ući u viši rang, pa iz njega ispasti, nego godinama izbjegavati iskorak i živjeti u zoni komfora. Najbolje se, kažu, uči iz vlastitog iskustva, pa će i Aurelia ovaj izlet u elitni rang hrvatskog futsala iskoristiti kako ne bi ponovila iste greške ako/kad se jednom u njega vrati. A vjerujemo da hoće. Možda već nagodinu, možda za dvije, tri, pet godina. Uostalom, kad smo već kod fraza, evo još jedne. Igra se i igrat će se futsal i u drugim rangovima, ispadali su iz elite i veći i uspješniji klubovi od Aurelije. Sudeći po izjavama koje dolaze iz žuto-crnog tabora, u klubu su, logično, razočarani, ali daleko je to od neke kolektivne apatije i depresije. Netom završena sezona polako se sprema u arhivu, a pogledi su već usmjereni prema sljedećoj.
Na kraju, spomenuo bih još nešto. Nije ovo vezano samo za Aureliju, to je već standardna priča, jedno od glavnih obilježja društva danas. Može se, naime, primijetiti kako je nekim Vinkovčanima baš drago što je Aurelia ispala, da ih to baš ispunjava. Mogao bih sad reći kako mi nije jasan takav stav, ali zapravo, jasan mi je. Barem donekle.
To ne može biti drugo, nego iskazivanje nekih svojih osobnih frustracija i nezadovoljstava. Nitko u Vinkovcima ne mora biti navijač Aurelije, ne mora čak biti ni posebno sretan zbog njezinih uspjeha, sve je to normalno. No, ako nekoga veseli neuspjeh pojedinca/kluba i vlastitog grada, to je već ozbiljan problem. Puno veći od onog koji će takvi pojedinci navesti kao razlog svog negativnog stava prema klubu, a i puno veći od ispadanja jednog kluba iz lige.
Zaboravite i sponzora i sve druge ‘argumente’, takvi će uvijek naći neki razlog. Ali, što je, tu je, u takvim vremenima i takvoj sredini živimo. Pa se neki više raduju tuđem neuspjehu, nego svom uspjehu. Tako da, eto, ima u ovom rezultatskom neuspjehu Aureliji i nečeg dobrog. Barem su neki Vinkovčani sretni…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.