PIŠE: Ante JUKIĆ
Svi se njome razbacujemo, svi je prizivamo, neprestano se na nju pozivamo. Svima su nam puna usta nje. Naravno, riječ je o demokraciji, temeljnoj vrijednosti kojom se moderna društva diče. Ipak, iako se danas toliko često spominje, može se primijetiti kako dobar dio ljudi ne zna što ona uopće jest.
Neki će reći, demokracija znači da svatko može raditi što želi. Sva sreća, takvi su (još uvijek) u manjini, jer ovakvo poimanje je besmisleno, ali i jako opasno. Nema to veze s demokracijom, to je uvod u anarhiju i kaos. Oni odgovorniji i promišljeniji, pak, smatraju kako demokracija svima daje pravo na mišljenje. Ova definicija već je puno bliža istini, ali je nepotpuna, nedostaje joj jedna bitna stavka.
Da, demokracija mi zaista omogućuje pravo na mišljenje, ali me i obvezuje to isto pravo dati drugome. A onda, u konačnosti, i poštovati i prihvatiti mišljenje većine. E, to je već problem. Svi se mi pozivamo na svoje mišljenje, rado ga ističemo. Kad je ono od nas zatraženo, ali često i onda kad nas nitko ništa nije pitao. Na to pravo ne damo nikome. Problem, međutim, nastane kad trebamo čuti mišljenje drugoga, pogotovo kad ono nije u skladu s našim. Tad demokracija više nije toliko plemenita i poželjna.
A da ne govorim što se događa kad moramo prihvatiti mišljenje većine koja ne razmišlja kao mi. U tom slučaju maske padaju, najradije bi ukinuli demokraciju i (ponovno) uveli jednoumlje i diktaturu. Pomalo je paradoksalno i apsurdno da su upravo najveći zagovornici demokracije često oni koji ne podnose mišljenje drugih. Osim, naravno, u slučaju kad je ono identično njihovom, onda je sve divno i krasno.
Nema sumnje, demokracija pozitivan pojam, u teoriji to je najbolji oblik društvenog uređenja. Nažalost, u praksi je često najgori. Ima jedna poslovica koja to dobro opisuje:
„Demokracija vlada u paklu. U raju se poštuje hijerarhija.“
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.