✍️ Milica BENIĆ
“Ma, meni je svejedno.”
“Nema veze, ja ću.”
“Ma, nije mi problem.”
Rečenice koje zvuče ljubazno, susretljivo, zrelo. Često i jesu. Ali, ponekad su način da izbjegnemo onaj neugodan osjećaj kad trebamo reći “ne”, pa radije ispadnemo dobri, dostupni, uvijek spremni uskočiti, kao da nam ništa nije teško.
To je ono što danas zovemo people pleasing.
Iako to nije dijagnoza, obrazac je poznat odavno. Britanska psihoanalitičarka Karen Horney opisivala ga je kao “kretanje prema ljudima” – način traženja sigurnosti kroz prilagodbu i ugađanje. U toj dinamici prihvaćanje postaje važnije od toga da kažemo što stvarno mislimo ili osjećamo, čak i u malim stvarima, poput toga da nam nešto ne odgovara, ali svejedno šutimo.
Izvana to često izgleda kao snaga. Pouzdani ste, fleksibilni, uvijek dostupni – i ljudi to vole. Ali, iznutra se s vremenom počne skupljati nešto drugo. Nezadovoljstvo koje teško priznajemo. Pitanja poput: zašto stalno pristajem na ovo, što zapravo dobivam i zašto imam osjećaj da druga strana to ne bi napravila za mene.
I možda je najneugodniji dio to što često ne radimo sve to iz stvarnog zadovoljstva, nego iz potrebe da održimo odnos ili sliku o sebi. Čak i kada dobijemo neku korist, osjećaj iznutra često nije miran, nego napet.
Kolega vas moli da preuzmete njegov dio posla. Već ste preopterećeni, ali pristajete.
Prijatelj bira restoran koji vam ne odgovara – šutite.
Partner kaže nešto što vas je povrijedilo – umanjujete vlastitu reakciju.
Na prvi pogled, ništa dramatično. Ali, kada se ponavlja, počinje ostavljati trag – ne u odnosima odmah, nego u vama. Iznutra raste frustracija. Jer, svako “nema veze” ponekad znači: “ima veze, ali to neću reći”.
Zašto nam je tako teško reći “ne”? Ako smo naučili da smo prihvaćeni kada ispunjavamo očekivanja, odbijanje može izazvati nelagodu – pa čak i krivnju.
S vremenom se razvije i unutarnji obrazac koji to održava. Martin Seligman je pokazao koliko način na koji tumačimo situacije utječe na naše ponašanje. Kod people pleasinga te misli često zvuče ovako:
Ako odbijem – izgubit ću odnos.
Ako kažem što mislim – bit ću odbačena.
I tada problem više nije u situaciji – nego u onome što mislimo da će se dogoditi ako budemo iskreni. Zato konflikt ne doživljavamo kao dio odnosa, nego kao prijetnju – i pokušavamo ga izbjeći.
Ali, dugoročno, upravo to izbjegavanje počinje narušavati odnose. Potisnuta ljutnja ne nestaje, ona se s vremenom pretvara u distancu, umor i osjećaj da dajemo više nego što dobivamo.
U radu s ljudima često se čuje ista rečenica: “Stalno sam tu za druge, ali ne znam zašto se poslije osjećam loše.”
Jedan od jasnijih znakova da se ne radi samo o ljubaznosti jest onaj osjećaj nakon što kažete “nema problema”.
Ako nakon toga osjetite nalet bijesa, težinu ili potisnutu ljutnju – vjerojatno ste prešli vlastitu granicu.
I tu se često dogodi preokret. Onog trenutka kada prestanete ugađati i prvi put kažete što vam smeta – odnos se mijenja. Sve dok ugađate, sve je u redu. Kad stanete, odjednom postajete problem.
Važno je razlikovati; people pleasing nije isto što i empatija. Empatija znači razumjeti druge, ali uz zadržavanje vlastitih granica. Ugađanje pod svaku cijenu znači da te granice postupno nestaju.
Reći “ne” može izazvati krivnju, ali krivnja nije dokaz da radimo nešto pogrešno. Ponekad je samo znak da učimo novo ponašanje.
Zato najvažnije pitanje nije: “Jesam li dovoljno dobar?”
Nego: “Što želim – i smijem li to izreći?”
Jer, odnosi u kojima smo prihvaćeni samo dok ugađamo nisu sigurni odnosi. To su odnosi u kojima smo naučili kako se prilagoditi. A to nije isto. Biti brižan je vrijednost. Ali, brižnost koja stalno isključuje nas same na kraju prestaje biti briga – i postaje odricanje.
Cijeniti sebe nije sebičnost. To je oblik zrelosti.