PIŠE: Ante JUKIĆ
Znam, ispast će sad da sam pristran i subjektivan. Neki će reći i da sam plaćenik, da pišem iz svog interesa. Iskreno, briga me što drugi misle, već sam ojahuao na to. Činjenice su jedino pravo mjerilo, a one su u ovom slučaju kristalno jasne.
Priča našeg lidera je ona biblijska, o proroku koji je cijenjen svugdje, samo ne u svom selu. Dok ga je uljuđena i civilizirana Europa prepoznala kao istinsku kvalitetu, ovdje u Hrvatskoj mnogi ga omalovažavaju, ismijavaju, a neki ga doslovno ne mogu smisliti. Kao da je on osobno kriv za tih 20-ak koji su za njegovog mandata izletjeli iz ekipe. Čemu uopće fokus na onima kojih više nema? Ne bi li našu pažnju trebao dobiti onaj koji je još uvijek tu? Rođeni pobjednik.
Kad netko dugi niz godina niže pobjede i uspjehe, to ne može biti slučajno. Štogod rekli pametnjakovići koji sve znaju, a ništa u životu nisu postigli. Kad je tako lako, što se vi ne okušate? Vrata su svima otvorena, zna se tko bira i čija je zadnja. Više mi je smiješno i slušati sve te silne pretendente na njegovo mjesto. Kao, oni bi bolje. Je, da, mo’š misliti. Mnogi su imali priliku, pa se nisu baš pokazali, a o ovima što nikako doći na red i sama ta činjenica puno govori. Draga opozicijo, možete vi ‘lajati’ koliko hoćete, ali to je jedino što možete. Rezultati govore sami za sebe.
Da je idealan – nije. Da ima svojih grešaka i mana – ima, itekako ima. Da je ponekad arogantan i ciničan – i to stoji. Iskreno, ni meni se to ne sviđa, ali pokušavam ga razumjeti. Kad si neprestano izložen kritikama i propitkivanjima, nekad moraš ‘puknuti’ i odgovoriti istom mjerom. Kažu oponenti, puno mu je važnije što misli Europa, nego njegov narod. Kažu i kako ne planira živjeti ovdje i kako će se nakon karijere skrasiti negdje vani. I to mi je razumljivo. Kad te tvoji ne cijene ni približno koliko bi trebali, logično je ići tamo gdje ćeš dobiti poštovanje.
I još ću jednom na kraju ponoviti. Možete ga ne voljeti, ali zasluge mu ne možete osporiti. Njegov doprinos u svim našim rezultatima je golem, boljeg od njega jednostavno nemamo. NE-MA-MO! A ni na vidiku ne postoji netko tko bi ga u dogledno vrijeme mogao zamijeniti. Iako bi mirna srca uskoro mogao reći „To je to, ja sam svoju dionicu odradio, vrijeme je za druge“, što mu nitko normalan ne bi smio zamjeriti, ja se ipak nadam kako će ostati još malo. Jer tek jednom kad ode, vidjet ćemo koliko je zapravo bio dobar. Tad ćemo ga možda i svi više cijeniti. Neki ga nazivaju i suhim zlatom. To je možda malo pretjerano, ali da je velik i da zaslužuje naklon, to je sigurno.
Gospon Andrej, veliki respekt i hvala na svemu što ste učinili za hrvatski narod! I za svoj Hoffenheim, naravno.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.